Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/08 (S. T.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-272/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine, u predmetu broj AP-272/08, rješavajući apelaciju Slavka Todorovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Todorovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-U-

07-000 113, od 30. studenog 2007. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, matični broj 01/1-

1033813643 od 14. veljače 2007. godine i Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Bihać, matični broj 1033813643 od 4. siječnja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, podnio je 18. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-U-07-000 113, 30. studenog 2007. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO), matični broj 01/1-1033813643 od 14. veljače 2007. godine i Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), matični broj 1033813643 od 4. siječnja 2007. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe, matični broj 1033813643 od 4. siječnja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda MIO, matični broj 01/1-1033813643 od 14. veljače 2007. godine, odbijen je apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate starosne mirovine. U obrazloženju rješenja, Kantonalna administrativna služba je navela da je nakon provedenih dokaza utvrdila da je apelantu rješenjem Filijale Banjaluka priznato pravo na starosnu mirovinu počev od 1. lipnja 1991. godine, koja mu od tada vrši isplatu mirovine. Nadalje, da je odredbom članka 2. stavak

1. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u sprovođenju mirovinskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“, broj 24/00, u daljnjem tekstu: Sporazum), regulirano da nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma nastavlja isplatu mirovine, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine. Kantonalna administrativna služba je navela da kako je utvrđeno da je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma mirovina isplaćivana od strane Fonda PIO Republike Srpske, kao i nakon toga, da je odbila apelantov tužbeni zahtjev.

3. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud donio je Presudu, broj 001-0-U-07-

000 113, 30. studenog 2007. godine, kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je izvršio uvid u spis nakon čega je zaključio da je Federalni Zavod MIO donio pravilnu odluku kada je odbio apelantovu žalbu. Naime, budući da je u postupku utvrđeno da je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma, isplatu mirovine vršio Fond PIO Republike Srpske, Kantonalni sud je istakao da mu ne pripada pravo na isplatu mirovine kod Federalnog Zavoda MIO.

4. U odgovoru na apelaciju, Federalni Zavod MIO je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava, budući da se apelant nije vratio da živi na teritoriji Federacije BiH, odnosno da nije povratnik, niti je tražio da mu se isplata mirovine vrši na teritoriji Federacije, već je tražio da mu isplatu mirovine vrši Federalni Zavod MIO na adresu u Republici Srpskoj, zanemarujući činjenicu da je o njegovom pravu na mirovinu odlučio Fond PIO Republike Srpske.

5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), u svezi sa člankom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu ovog prava apelant nalazi u činjenici da je cijeli radni vijek proveo na području Federacije BiH, te da mu zbog toga pripada pravo na mirovinu tamo gdje je radio. Apelant navodi i da je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetima: broj CH/02/8923, CH/028924 i CH/02/9364 jasno ukazao da su podnositelji prijave diskriminirani u uživanju prava na mirovinu koje je garantirano člankom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant dalje navodi „pored razlike u visini mirovine nisam u mogućnosti kao i veliki broj umirovljenika povratnika u Federaciju BiH da ostvarim zdravstvenu zaštitu…“Apelant ističe da je na ovaj način pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 5.000,00 KM što predstavlja razliku mirovine u Republici Srpskoj i Federaciji BiH.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

8. Apelant smatra da je diskriminiran u uživanju prava na socijalnu sigurnost koje je garantirano člankom 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer mu organi uprave i sud nisu usvojili zahtjev da mu isplatu mirovine vrši Federalni Zavod MIO, a ne Fond PIO Republike Srpske. U prilog navedenim tvrdnjama apelant se poziva na Odluku o prihvatljivosti i meritumu, Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, br. CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 (u daljnjem tekstu: Odluka).

9. Ustavni sud zapaža da prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

10. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odredbom članka 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima propisano „Države članice ovog ugovora priznaju pravo svakoj osobi na socijalnu sigurnost, uključujući tu socijalno osiguranje“.

11. Ustavni sud nalazi da je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, 6. siječnja 2003. godine donio Odluku kojom je utvrdio da je Federacija BiH diskriminirala podnositelje prijava u uživanju njihovih prava na socijalnu sigurnost prema članku 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud uočava da je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu navedeno zaključio kada je utvrdio da su podnositelji prijava prije rata bili umirovljeni, da su za vrijeme rata živjeli u Republici Srpskoj i primali mirovine iz Fonda PIO Republike Srpske, da nakon što su se vratili u svoje stanove na području Federacije, da su nastavili primati mirovine iz Fonda PIO Republike Srpske, tj. morali živjeti od nižih mirovina i plaćati veće troškove života u Federaciji, sukladno Sporazumu.

12. Ustavni sud smatra da se konkretna situacija bitno razlikuje od navedene koju je razmatrao Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Naime, Ustavni sud nalazi da je tijekom upravnog i sudskog postupka, kao apelantova adresa navedena općina Ribnik, koja se nalazi u Republici Srpskoj, da je apelant kao svoju adresu i u apelaciji naveo općinu Ribnik, te da je i Federalni Zavod PIO u odgovoru na apelaciju naveo da je u postupku utvrdio da se apelant nije vratio da živi na teritoriji Federacije BiH, odnosno da nije povratnik, niti je tražio da mu se isplata mirovine vrši na teritoriji Federacije, već je tražio da mu isplatu mirovine vrši Federalni Zavod MIO na adresu u Republici Srpskoj. Ustavni sud konstatira da apelant nije povratnik u Federaciju koji je u poređenju sa ostalim umirovljenicima u Federaciji stavljen u nepovoljniji položaj u uživanju prava na socijalnu sigurnost, odnosno da je neutemeljeno njegovo pozivanje na navedenu Odluku. Imajući u vidu navedeno, te kada apelant nije dostavio dokaze, odnosno da ničim nije argumentirao povredu ovog prava, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa pravom na socijalnu sigurnost iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/08 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio