Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/08 (D. G.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-310/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine, u predmetu broj AP-310/08, rješavajući apelaciju D. G. natemelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 473 od 13. studenog 2007. godine i Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-583/05 od 23. studenog 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. D. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, podnijela je 25. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 473 od 13. studenog 2007. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-583/05 od 23. studenog 2005. godine.
2. Akcionarsko društvo za reciklažu metalnih otpadaka i ostataka, promet roba, uvoz i izvoz „Sirovinaprodukt“ Doboj, Odlukom, broj 75/03 od 4. veljače 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka), otkazalo je apelantici ugovor o radu. Apelantica je pokrenula parnični postupak radi utvrđenja da je sporna odluka nezakonita, odnosno radi poništenja sporne odluke, te s tim u svezi vraćanja na posao i naknade plaće.
3. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 35/03 od 27. travnja 2005. godine poništena je sporna odluka tuženog Akcionarskog društva za reciklažu metalnih otpadaka i ostataka, promet roba, uvoz i izvoz „Sirovinaprodukt“ Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), kao nezakonita, obvezan je tuženi da apelanticu odmah vrati na posao, te da joj isplati: iznos od 4.906,62 KM na ime neisplaćenih plaća, za period od 4. veljače 2003. godine do 5. ožujka 2005. godine, iznos od 1.012,48 KM na ime zakonske zatezne kamate, te iznos od 300,00 KM na ime troškova parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da iz sporne odluke slijedi da je apelantici otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne obveze iz članka 91. Zakona o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), budući da 12., 19. i 25. listopada, te 2. studenog 2002. godine nije dolazila na posao, čime je onemogućila druge djelatnike da izvršavaju svoje radne obveze. Nadalje, da iz odluke o preraspodjeli radnog vremena slijedi da je tuženi uveo duže radno vrijeme u spornom periodu (rad subotom), da iz odluke od 5. studenog 2002. godine proizilazi da je tuženi pokrenuo disciplinski postupak protiv apelantice, da iz zapisnika o saslušanju pred disciplinskim organom tuženog od 27. prosinca 2002. godine slijedi da apelantica nije pristupila na saslušanje i da nije bilo dokaza da je poziv za saslušanje dostavljen apelantici, te da iz zapisnika o saslušanju od 28. siječnja 2003. godine slijedi da apelantica ponovo nije pristupila, ali da je pristupio njen suprug, kao punomoćnik. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka, direktora tuženog, proizilazi da je apelantica radila prvu subotu nakon donošenja odluke o preraspodjeli radnog vremena, ali da nakon toga nije dolazila, da je od nje traženo da napiše izjavu o razlozima nedolaska na posao subotom, ali da je apelantica odbila napisati izjavu.
5. Osnovni sud je naveo da je nakon provedenih dokaza, zaključio da tuženi nije dokazao apelantičinu krivnju za povredu radne obveze koja joj je stavljena na teret, budući da 12. i 19. listopada 2002. godine, pored apelantice nisu radili i ostali djelatnici, te da se ne može samo njoj staviti na teret neizvršavanje obveza. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je tuženi postupio suprotno odredbi članka 115. stavak 1. Zakona o radu, jer nije omogućio apelantici da iznese svoju obranu, budući da apelantica nije bila prisutna na saslušanju 27. prosinca 2002. godine, a da je na saslušanju održanom 28. siječnja 2002. godine tuženi odbio saslušati apelantičinog supruga koji je imao urednu punomoć za zastupanje apelantice. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je učinjena povreda prema apelantici i u smislu stavka 2. istog članka, jer apelantica nije dolazila na posao 12. 19. i 26. listopada, te 2. studenog 2002. godine, a sporna odluka je donesena 4. veljače 2003. godine, što znači da tuženi nije ispoštovao rok od 30 dana u kojem roku poslodavac može otkazati ugovor o radu, zbog težih povreda radne obveze. Sukladno navedenom Osnovni sud je istakao da je sporna odluka nezakonita.
6. Presudom Okružnog suda, broj Gž-583/05 od 23. studenog 2005. godine, uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, te obvezana apelantica da tuženom izmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 1.041,37 KM. Obrazlažući zašto prvostupanjski sud nije donio pravilnu odluku, Okružni sud je naveo da je neprihvatljiv stav da tuženi nije dokazao da je apelantica počinila težu povredu radne obveze, budući da iz spisa proizilazi da apelantica nije dolazila na posao 12, 19. i 25. listopada, te 2. studenog 2002. godine, iako je po odluci o preraspodjeli radnog vremena bila u obvezi da u te dane radi. Okružni sud je istakao da je apelantica na taj način počinila težu povredu radne obveze iz članka 91. stavak 2. točka 1 i 8. Zakona o radu u svezi sa člankom 67. stavak 2. točka 1. i 8. Pravilnika o radu tuženog, te da je disciplinski postupak protiv apelantice pokrenut i vođen sukladno odredbama čl. 68., 69. i 71. stavak 1. točka 2. u vezi sa stavkom 4. Pravilnika o radu.
7. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pogrešan i stav prvostupanjskog suda da je sporna odluka nezakonita i zbog nastupanja pravnih posljedica zastare vođenja disciplinskog postupka iz članka 115. stavak 2. Zakona o radu, budući da je tuženi 5. studenog 2002. godine pokrenuo postupak za utvrđivanje povreda radnih obveza koji je okončan donošenjem sporne odluke 4. veljače 2003. godine, odnosno da je tuženi tek njenim donošenjem saznao da je apelantica počinila težu povredu radne obveze. Okružni sud je istakao da kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali nije pravilno primijenio materijalno pravo, da je preinačio prvostupanjsku presudu, te odbio apelantičin tužbeni zahtjev.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 473 od 13. studenog 2007. godine, odbijena je apelantičina revizija. Prije nego što je obrazložio razloge za svoju odluku, Vrhovni sud je analizirao odredbe Zakona o radu kojim je regulirana problematika otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne obveze. Po mišljenju Vrhovnog suda poslodavac zbog teže povrede radnih obveza može otkazati ugovor o radu najkasnije u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu, (a ne od dana učinjenja povrede), zatim da Zakon o radu nije propisao disciplinsku komisiju kao obvezan organ u disciplinskom postupku, te s tim u svezi da disciplinske komisije ne moraju niti postojati, s tim da se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu može propisati njihovo postojanje. I u tom slučaju poslodavac ima „posljednju riječ“kod odlučivanja o otkazivanju ugovora o radu djelatniku koji svojim ponašanjem šteti njegovim interesima, uz razmatranje prijedloga disciplinske komisije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da sukladno odredbi članka 92. stavak 2. Zakona o radu o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obveza odlučuje poslovodni organ na prijedlog neposrednog rukovoditelja, ako kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu nije drugačije određeno, a nadležni sud je ovlašten utvrđivati zakonitost takve odluke.
9. U smislu prethodne analize, a u odnosu na revizione navode, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno postupio kada je preinačio prvostupanjsku presudu u situaciji kada apelantica nije postupila po nalogu tužene, tj. kada nije dolazila na posao subotom, koju obvezu je imala sukladno odluci o preraspodjeli radnog vremena, što predstavlja težu povredu radne obveze u smislu članka 91. Zakona o radu i članka 67. Pravilnika o radu tuženog. Nadalje, u svezi navoda da je tuženi propustio rok od 30 dana propisan odredbom članka 115. stavak 2. Zakona o radu, Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni, jer je ovaj rok počeo teći od dana okončanja disciplinskog postupka a to je 28. siječnja 2003. godine, dan saznanja za povredu, a sporna odluka je donesena 4. veljače 2008. godine. Vezano za navode da tuženi nije omogućio apelantici da iznese svoju obranu, Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni, jer je tijekom postupka utvrđeno, a što apelantica nije osporila, da je odbila da po nalogu neposrednog rukovoditelja i po nalogu rukovoditelja općih, pravnih i kadrovskih poslova napisati izjavu u kojoj bi objasnila zašto je odbila raditi subotom. S tim u svezi, Vrhovni sud je istakao da je na taj način bilo omogućeno apelantici da iznese svoju obranu upravo u smislu članka 115. stavak 1. Zakona o radu.
10. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa čl. 6.i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u postupanju Okružnog, odnosno Vrhovnog suda koji je odredbu članka 115. stavak 1. Zakona o radu primijenio na arbitraran način. Naime, apelantica smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda koji je konstatirao da joj nije povrijeđeno pravo na obranu kada je odbila napisati izjavu koja je od nje tražena za 9. studenog 2002. godine, za koji dan se i ne tereti i kada je bila na bolovanju. Nadalje apelantica navodi i da je povrijeđen stavak 2. istog članka prema kojem poslodavac može otkazati ugovor o radu u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radne obveze, a Vrhovni sud je pogrešno tumačio da taj rok počinje teći okončanjem disciplinskog postupka, a to je 28. siječnja 2003. godine. Povredu prava na nediskriminaciju u svezi sa pravom na rad, apelantica nalazi u činjenici da drugi djelatnici koji su bili u istoj situaciji, odnosno koji također nisu radili subotom, nisu imali štetne posljedice. Apelantica, dalje ističe i da joj je povrijeđeno pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada, jer je odlukom direktora tuženog predviđeno duže radno vrijeme od 40 radnih sati mjesečno, suprotno odredbama Zakonom o radu.
11. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantičina prava koja navodi u apelaciji, između ostalog, da joj nije povrijeđeno pravo na obranu u disciplinskom postupku, budući da je imala mogućnost u pismenoj izjavi objasniti zašto nije dolazila raditi subotom, ali da je ona odbila napisati tu izjavu, te da Zakon o radu ne propisuje obvezu da se djelatnik mora izjasniti u usmenoj formi.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
14. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao vrlo jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku kojom je kao pravilnu ocijenio odluku Okružnog suda kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na povredu odredaba Zakona o radu i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.
16. U pogledu apelantičinih navoda da je diskriminirana u uživanju prava na rad, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminatornim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. lipnja 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
17. U konkretnom slučaju, apelantica povredu prava na nediskriminaciju u svezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nalazi u tome da i drugi djelatnici nisu radili subotom, a da nisu dobili otkaz, međutim apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Nadalje, vezano za apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta za rad time što je tuženi uveo rad subotom čime su povrijeđene odredbe Zakona o radu kojim je propisano radno vrijeme od 40 sati mjesečno, Ustavni sud nalazi da je relevantnim odredbama Zakona o radu predviđena mogućnost da radno vrijeme traje više od 40 sati mjesečno, zbog povećanog obima posla i sl. Sukladno naprijed navedenom, Ustavni sud smatra da su ovi apelantičini navodi paušalni i neargumentirani, odnosno da apelantica nema «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa pravom na rad iz članka 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očito (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović