Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-433/08 (T. P.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-433/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine, u predmetu broj AP-433/08, rješavajući apelaciju Tomislava Predojevića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Predojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Ž-07-

000 369 od 13. prosinca 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-573/05 od 25. svibnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Predojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000 369 od 13. prosinca 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-573/05 od 25. svibnja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj RS-573/05 od 25. svibnja 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska – Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) isplati naknadu na ime prijevoza u iznosu od 30,00 KM za period od 1. kolovoza do 1. prosinca 2004. godine i za period od 1. siječnja 2005. godine do 30. travnja 2005. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom odbačen je kao neblagovremen dio zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu na ime prijevoza za period od veljače 2003. godine do kolovoza 2004. godine. Također istom presudom odbačen je i dio zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu boračkog dodatka za period od 1. ožujka 2003. do 28. svibnja 2004. godine, zbog stvarne nenadležnosti suda.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u rješenja tužene, izvod apelantovog računa na koji je primao naknadu na ime prijevoza, te pokazatelje Republičkog zavoda za statistiku u svezi prosječne neto plaće. Nakon provedenih dokaza Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelantu priznato pravo na naknadu troškova prijevoza od 30. rujna 2003. godine. Obrazlažući zašto je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanja za period 1. kolovoza do 1. prosinca 2004. godine, te za period od 1. siječnja do 30. travnja 2005. godine, Osnovni sud je naveo da je tužena dokazala da je apelantu za 2004. godinu isplaćen iznos od 312,00 KM, što znači da mu je isplaćena naknada za deset mjeseci i više dana. Navedeno upućuje na činjenicu da je apelantu isplaćivana naknada prema efektivnom dolasku sa posla i na posao, u smislu odredbe članka

44. Pravilnika o naknadi putnih i drugih troškova u Vojsci Republike Srpske, kojom je propisano da se naknada za prijevoz za dolazak na posao i povratak s posla isplaćuje u visini troškova za najjeftiniji prijevoz, ali pod uvjetom da se taj prijevoz koristi. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je iz izvoda apelantovog računa vidljivo da je apelantu uplaćivan iznos i od po 24,00 KM, te da je apelant tijekom postupka tražio da mu se isplati razlika između 30,00 i 24,00 KM, međutim, apelant nije dokazao efektivno korištenje prijevoza u smislu odredbe članka 7. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje obrazlažući zašto je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na prva četiri mjeseca 2005. godine, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je tužena 20. siječnja 2005. godine donijela propis kojim je regulirala prijevoz, međutim apelant nije dokazao da je imao pravo na naknadu za prijevoz u 2005. godini, niti efektivno korištenje prijevoza prije donošenja ovog propisa.

4. Obrazlažući zašto je odbacio kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu na ime prijevoza za period od 1. veljače 2003. godine do 1. kolovoza 2004. godine, Osnovni sud je naveo da je primjenom odredbe članka 105. stavak 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02 i 66/03), budući da ova pitanja nisu bila regulirana Zakonom o Vojsci Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske“ br.31/96, 46/01, 31/03, 33/04 i 40/04) koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe, zaključio da ovaj dio tužbenog zahtjeva nije blagovremen. Naime, kako navedeno potraživanje dospijeva svakog mjeseca za prethodni mjesec, to je apelant bio obvezan podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovog potraživanja. Vezano za odbacivanje dijela tužbenog zahtjeva u pogledu boračkog dodatka zbog nenadležnosti, Osnovni sud je naveo da je ta problematika regulirana Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih branitelja, odnosno da je u nadležnosti organa uprave.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Presudu, broj 011-0-Ž-07-000 369 od 13. prosinca 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva, budući da je utvrdio da apelant nije dokazao u koje dane je koristio prijevoz, visinu koja bi mu pripadala i da mu tužena nije isplatila taj iznos, u situaciji kada visina naknade za prijevoz ovisi od efektivnog korištenja prijevoza, odnosno da djelatnik nema pravo na fiksni iznos naknade već da visina isključivo ovisi od broja dana u kojima je bio angažiran na poslu.

6. Vezano za žalbene navode u pogledu odbacivanja tužbenog zahtjeva zbog neblagovremenosti, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je dio tužbenog zahtjeva za potraživanja na ime prijevoza podnesen nakon proteka roka od jedne godine, budući da naknada za prijevoz dospijeva mjesečno, odnosno da je naknada na ime prijevoza dospjela desetog u mjesecu za protekli mjesec, te s tim u svezi da je to trenutak kada je apelant saznao za povredu njegovog prava od kada se računa navedeni rok. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na borački dodatak i koji je odbačen zbog nenadležnosti, Okružni sud je istakao da je pravilna ocjena i obrazloženje prvostupanjskog suda, te da presuda koju je apelant dostavio i kojom je drugom tužitelju također u radnom sporu, priznato pravo na borački dodatak, odnosno u kojem se Osnovni sud nije oglasio nenadležnim, ne može biti izvor prava, tim prije što navedena presuda nema klauzulu pravosnažnosti i da s tim u svezi nije moguće utvrditi kakva je konačna presuda s tim u svezi.

7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.b) i članka 3. Europske konvencije, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti ili na prisilnom ili obveznom radu iz članka II/3 c) i članka 4. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3 d) i članka 5. Europske konvencije, te pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3. g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su donijeli pogrešne odluke i koji su bili pristrani prema Vladi Republike Srpske koja je preuzela obveze od Ministarstva obrane. Apelant ističe da sudovi nisu trebali odbaciti dio njegovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu boračkog dodatka, odnosno da su trebali saslušati kao svjedoka osobu kojoj je Osnovni sud u drugom postupku udovoljio tužbenom zahtjevu u dijelu isplate boračkog dodatka, tj. da se u tom slučaju nije oglasio nenadležnim.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

10. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stav1k 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Vezano za apelantove navode o pristranosti sudova, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi paušalni i neargumentirani. Imajući u vidu navedeno, a vezano za apelantove navode, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost, pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti ili da ne obnaša prisilan ili obvezan rad, te pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu radni spor u kojem je odlučivano o apelantovom pravu na isplatu potraživanja u svezi sa radom kod tužene sa povredom ovih prava. Sukladno navedenom Ustavni sud nalazi da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-433/08 (T. P.) | Sudska praksa | Aktio