Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-369/08 (Zemljoradnička zadruga „Potkozarje“, Romanovci)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-369/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine, u predmetu broj AP-369/08, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Potkozarje“, Romanovci na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge „Potkozarje“, Romanovci podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-U-07-000 555 od 10. prosinca 2007. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko –pravne poslove, Banjaluka, broj 03-952-30/07 od 21. svibnja 2007. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko –pravne poslove, Područne jedinice Laktaši, broj 26-952-P-50/06 od 17. listopada 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemljoradnička zadruga „Potkozarje“, Romanovci (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, podnio je 30. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U—07-000 555 od 10. prosinca 2007. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko –pravne poslove, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 03-

952-30/07 od 21. svibnja 2007. i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko –pravne poslove, Područne jedinice Laktaši (u daljnjem tekstu: Područna jedinica), broj 26-952-P-50/06 od 17. listopada 2006. godine.

2. Apelant kao prodavatelj i Borka Milanović kao kupac, 18. srpnja 2006. godine zaključili su kupoprodajni ugovor, ovjeren u Osnovnom sudu u Banjaluci, br. OV-8410/06 od 18. srpnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor). Predmet kupoprodajnog ugovora bila je nekretnina - poslovna zgrada površine 88 m2, izgrađena na k.č. br. 864/1 upisana u p.l. br. 65. K.O. Maglajani Donji (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).

3. Rješenjem Područne jedinice, broj 26-952-P-50/06 od 17. listopada 2006. godine dopušten je, te određen upis prava vlasništva na spornoj nekretnini u List uloženih ugovora broj 1, Knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, na temelju kupoprodajnog ugovora u korist Borke Milanović, sa dijelom 1/1. U obrazloženju rješenja Područna jedinica je navela da je Borka Milanović podnijela zahtjev za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini, uz koji je priložila kupoprodajni ugovor, uplatnicu o uplati kupoprodajne cijene, fotokopiju oglasa o prodaji sporne nekretnine putem javne prodaje i tlocrt objekta, dakle sve dokaze i podatke u smislu članka 4. Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/05, u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da je s tim u svezi odlučio kao u izreci rješenja.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Republička uprava donijela je Rješenje, broj 03-952-

30/07 od 21. svibnja 2007. godine, kojim je žalbu odbila. U obrazloženju rješenja, Republička uprava je navela da je Područna jedinica pravilno utvrdila činjenično stanje, odnosno da je pravilno postupila kada je kao pravni osnov za uknjižbu sporne nekretnine prihvatila kupoprodajni ugovor, sukladno Pravilniku. Naime, odredbom članka 2. stavak 1. Pravilnika propisano je da poslovne zgrade, poslovne prostorije i garaže u državnom vlasništvu koje su prodate u smislu Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 98/04, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), kao i one za koje postoji pravni osnov za stjecanje prava vlasništva i na drugi način, a nisu upisane u zemljišnu knjigu, odnosno druge javne evidencije o nekretninama, upisuju se u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža. Budući da je Borka Milanović ispunila uvjete za upis u smislu odredbe članka 4. Pravilnika, Republička uprava je navela da je pravilna odluka Područne jedinice.

5. Odlučujući po apelantovoj tužbi, Okružni sud donio je Presudu, broj 011-0-U-07-000 555 od 10. prosinca 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da kako su ispunjeni uvjeti za upis vlasništva u smislu čl 5. i 9. Zakona o privatizaciji i čl. 2. i 4. Pravilnika, da je osporeno rješenje zakonito.

6. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom članka 5. stavak 1. Zakona o privatizaciji propisano da prodaju nekretnina vrši nositelj prava raspolaganja, odnosno općina ili grad za one nekretnine koje nemaju nositelja prava raspolaganja ili je on nepoznat, u roku od dvije godine, a ukoliko se ne prodaju u tom roku, predaju se na upravljanje Fondu stanovanja Republike Srpske. Nadalje, da sukladno članku 9. Zakona o privatizaciji, prodaja nekretnina vrši se zaključivanjem kupoprodajnog ugovora koji mora biti u pismenom obliku i ovjeren kod nadležnog suda, da sukladno članku 11. stavak 2. ovog Zakona, pravo vlasništva i druga stvarna prava stječu se upisom u zemljišnu knjigu, odnosno ulaganjem ugovora kod organa uprave i upisom u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, te da sukladno stavku 3. istog članka kupac može izvršiti upis navedenih prava i na temelju dokaza da je izvršio uplatu kupoprodajne cijene. Nadalje, da je odredbom članka 2. stavak 1. Pravilnika propisano da se poslovne zgrade koje su prodate na temelju Zakona o privatizaciji, kao i one za koje postoji pravni osnov stjecanja na drugi način, a nisu upisane u zemljišne knjige upisuju se u Knjigu uloženih ugovora kod Područne jedinice. Nadalje, da je odredbom članka 4. Pravilnika propisano da je za ovaj upis uz zahtjev potrebno priložiti ovjeren ugovor o kupoprodaji, dokaz o plaćenom porezu, dokaz da nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, te tlocrt poslovne zgrade.

7. U smislu navedene analize odredbi kojima je regulirana predmetna problematika, Okružni sud je naveo da se kao prodavatelj mogao pojaviti apelant, nositelj prava raspolaganja, budući da je u roku od dvije godine izvršena prodaja nekretnine, koji je zaključio kupoprodajni ugovor i kojem je isplaćena kupoprodajna cijena, te da s tim u svezi nisu utemeljeni apelantovi navodi da je kupoprodajnu cijenu trebalo uplatiti Fondu stanovanja Republike Srpske. Nadalje, odgovarajući na tužbene navode da je sporna nekretnina upisana u zemljišne knjige, te da iz tog razloga nije ispunjen jedan od uvjeta propisanih člankom 4. Pravilnika (dokaz da nekretnina nije upisana u zemljišne knjige), Okružni sud je naveo da nisu utemeljeni jer je uz zahtjev dostavljeno i Uvjerenje Osnovnog suda u Banjaluci iz kojeg slijedi da čestica 435/9 nije formirana u zk. ulošku broj 40 K.O. Maglajani, te da je i apelant uz tužbu dostavio zk izvadak iz kojeg slijedi da u z.k. uložak broj 40 K.O. Maglajani nije upisana parcela k.č. 435/9. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da apelant nije pružio dokaze koji bi ukazivali da je sporna nekretnina upisana u zemljišne knjige. Nadalje, očitujući se na apelantove navode što se smatra državnim vlasništvom, odnosno kakav status ima zadružno vlasništvo, Okružni sud je istakao da navedeno nije relevantno u ovoj pravnoj stvari.

8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju organa uprave, odnosno Okružnog suda koji su pogrešno tumačili da se u konkretnom slučaju može primijeniti Zakon o privatizaciji, kada sporna nekretnina nije bila državno vlasništvo, budući da je on nositelj prava vlasništva i to zadružnog vlasništva, što potvrđuje i činjenica da kupoprodajna cijena nije uplaćena Fondu stanovanja Republike Srpske, nego njemu. Navedeno apelant objašnjava i time što se sukladno Pravilniku u Knjigu uloženih ugovora mogu upisivati samo nekretnine koje nisu upisane u zemljišne knjige, a da se iz kupoprodajnog ugovora vidi da su nekretnine upisane i u zemljišne knjige i u katastarski operat.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

11. U svezi primjenjivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP-2706/06 promijenio svoju praksu, tako da je zaključeno da su apelacije koje se odnose na postupak uknjižbe prava vlasništva bez obzira na osnov stjecanja ovog prava ratione materiae kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 2706/06od 14. listopada 2008. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/08).

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da nije našao elemente proizvoljnosti u obrazloženju odluka organa uprave i suda, odnosno zapaža da je Okružni sud dao vrlo iscrpno i argumentirano obrazloženje zašto je odluka organa uprave zakonita kojom su dopustili odnosno odredili upis prava vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a kako se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-369/08 (Zemljoradnička zadruga… | Sudska praksa | Aktio