Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2751/07 (I.K.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2751/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2751/07, rješavajući apelaciju I.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000252 od 3. jula 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kv -06-00064 od 3. novembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-K-06-00004 od 11. septembra 2006. godine, i presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-K-06-000004 od 13. jula

2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 13. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000252 od 3. jula 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kv-06-00064 od 3. novembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda broj 015-0-K-06-00004 od 11. septembra 2006. godine, i presude Okružnog suda broj 015-0-K-06-000004 od 13. jula 2006. godine. Apelant je 25. januara 2008. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Okružnog suda broj 015-0-K-06-000004 od 13. jula 2006. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 20. KZ RS u prekoračenju nužne odbrane u vezi sa članom 11. stav 3. KZ RS. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 9 mjeseci i mjera bezbjednosti oduzimanje predmeta-noža koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela. Istom presudom oštećeni I.P. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu. Pomenutom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, ali je navedeno da će sud o tome donijeti posebno rješenje po pribavljanju relevantnih podataka.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao oštećenog kao svjedoka, svjedoke optužbe i odbrane, vještaka medicinske struke, te apelanta, kao i da je izvršio uvid u čitav niz materijalnih dokaza (zapisnika, potvrda, naredbi, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke). Okružni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, sa punom izvjesnošću utvrdio da je apelant 1. marta 2006. godine u Foči, u stanju jake prepasti izazvane napadom oštećenog, istog pokušao lišiti života u prekoračenju granice nužne odbrane, pri čemu je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede. Okružni sud je, dalje, naveo da je u konkretnom slučaju apelant upotrijebio odbranu koja nije bila neophodno potrebna u cilju odbijanja protivpravnog napada, jer je upotrijebio nesrazmjerno sredstvo-nož, ubadajući oštećenog u stomak, dok je oštećeni apelanta udarao golim rukama. Okružni sud je zaključio da se radi o očiglednoj nesrazmjeri u intenzitetu odbrane i napada, te da je apelant imao i drugih mogućnosti da od sebe odbije napad oštećenog. Okružni sud je istakao da je neprihvatljiva tvrdnja apelanta da nije želio ubiti oštećenog, jer radnje koje je apelant poduzeo, s obzirom na način izvršenja i upotrijebljeno sredstvo, «manifestovale su radnju izvršenja krivičnog djela ubistva bez smrtne posljedice koja je izostala usljed pravovremene medicinske intervencije». Okružni sud je zaključio da je apelant prekoračio granice nužne odbrane, tj. da je počinio eksces nužne odbrane, propisan članom 11. stav 3. KZ RS.

4. U pogledu krivične odgovornosti apelanta, Okružni sud je, nakon uvida u nalaze i mišljenja vještaka koje su angažovali optužba i odbrana, istakao da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa eventualnim umišljajem, jer je bio svjestan činjenice da ubadanjem oštećenog nožem u stomak može nastupiti zabranjena posljedica, te je preuzeo radnji izvršenja i prihvatio nastupanje zabranjene posljedice. U odnosu na krivičnopravnu sankciju, Okružni sud je obrazložio da je odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije cijenio sve okolnosti u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne iz člana 37. KZ RS, te je odlučio da kaznu apelantu ublaži bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne i zaključio da je kazna zatvora od 9 mjeseci u srazmjeri sa svim okolnostima koje utiču na njenu visinu i kao takva je podobna da se njome postigne svrha kažnjavanja. Okružni sud je u odnosu na troškove krivičnog postupka naveo da je apelant dužan nadoknaditi troškove postupka u skladu sa članom 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (daljnjem tekstu: ZKP RS), kojim je propisano da kad sud optuženog oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan naknaditi troškove krivičnog postupka, ali da ovaj sud u momentu izricanja presude nije raspolagao podacima o visini i obimu počinjenih troškova, te je odlučeno da će se donijeti posebno rješenje kada se pribave relevantni podaci.

5. Rješenjem Okružnog sud broj 015-0-K-06-00004 od 11. septembra 2006. godine apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 7.430,00 KM u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Okružni sud je navedeni iznos troškova utvrdio na osnovu izvoda iz troškovnika postavljenog branioca Rate Runjevca, advokata iz Trebinja, i troškovnika Okružnog Tužilaštva u Trebinju o isplaćenim troškovima nastalim u toku istražnog postupka i glavnog pretresa, te prisustva svjedoka i vještaka, i nalaza i mišljenja vještaka. Okružni sud je obrazložio da je apelant nepravomoćnom presudom ovog suda obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka u skladu sa članom 99. stav 1. ZKP RS jer je oglašen krivim, a budući da je na osnovu naknadno prispjelih podataka tačno utvrđena visina troškova, odlučeno je kao u izreci rješenja.

6. Protiv rješenja Okružnog suda broj 015-0-K-06-00004 od 11. septembra 2006. godine apelant je izjavio žalbu, koju je Okružni sud rješenjem broj 015-0-Kv-06-00064 od 3. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje. Okružni sud je obrazložio da su neosnovani apelantovi navodi u žalbi da presuda kojom je apelant oglašen krivim ne sadrži i odluku o troškovima krivičnog postupka u skladu sa odredbom člana 291. stav 1. tačka e. ZKP RS, jer je u navedenoj presudi istaknuto da se apelant obavezuje da naknadi troškove ovog postupka o čemu će biti doneseno posebno rješenje po pribavljanju relevantnih podataka. Okružni sud je, također, naveo da predmetnim rješenjem koje apelant pobija žalbom samo je određena visina troškova postupka koje će apelant nadoknaditi ukoliko presuda kojom je apelantu utvrđena obaveza naknade troškova postane pravomoćna.

7. Rješavajući po apelantovoj žalbi i žalbi Okružnog tužioca iz Trebinja (u daljnjem tekstu: Okružni tužilac) izjavljenoj protiv presude Okružnog suda broj 015-0-K-06-000004 od 13. jula 2006. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Kž-06-000252 od 3. jula 2007. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu Okružnog tužioca, dok je apelantovu žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je apelanta oslobodio od kazne. U preostalom dijelu pobijana presuda je ostala neizmijenjena.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima apelanta u žalbi, pravilno utvrdio odlučne činjenice i zaključio da je u konkretnom slučaju apelant postupao sa eventualnim umišljajem, te da je pravilno kvalifikovao radnju apelanta kao radnju krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. i članom 11.stav 3. KZ RS. Vrhovni sud je istakao da je, s druge strane, apelant u žalbi pravilno ukazao na to da olakšavajućim okolnostima nije dat dovoljan značaj, naročito okolnosti izvršenja djela sa posebnim naglaskom na skrivljeni napad oštećenog i činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno izricati kaznu u cilju postizanja svrhe krivičnih sankcija, već je bila dovoljna i sama osuđujuća presuda uz oslobođenje od kazne, u skladu sa odredbom člana 11. stav 3. KZ RS, obzirom da je do prekoračenja nužne odbrane došlo usljed jake razdraženosti izazvane napadom oštećenog.

9. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u postupanju Okružnog i Vrhovnog suda u pogledu odluke o meritumu stvari, tj. odluke o načinu izvršenja krivičnog djela, kao i odluke da apelant nije postupao u opravdanoj nužnoj odbrani. Apelant povredu navedenog prava vidi i u odluci navedenih sudova o troškovima krivičnog postupka o kojima, prema mišljenju apelanta, Okružni sud u presudi uopće nije odlučio, a što je bio dužan, a Vrhovni sud nije poništio ovakvu odluku. Apelant, također, smatra da je Okružni sud odlučujući o troškovima krivičnog postupka u posebnim rješenjima trebao odlučiti da nagrada i nužni izdaci za branioca postavljenog po službenoj dužnosti padaju na teret budžetskih sredstava, a ne na njegov teret. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju proizvoljno i pogrešno primjenjeno materijalno i procesno pravo, te predlaže Ustavnom sudu da pobijane odluke preinači i oslobodi ga od optužbe, kao i da odluči da se izdaci i nagrada za postavljenog branioca isplate iz sredstava suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u krivičnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu odluke o kazni, tako i u pogledu odluke o troškovima krivičnog postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2751/07 (I.K.) | Sudska praksa | Aktio