Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/08 (M. V.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-321/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-321/08, rješavajući apelaciju Mile Vrljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mile Vrljić podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-Gž-07-001 350 od 22. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mila Vrljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Sanja Iličić Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnijela je 28. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-07-001 350 od 22. novembra 2007. godine.

2. Apelantica je 5. januara 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog HNK Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate. U tužbi je navela da je bila zaposlenica Općinskog suda Čitluk a zatim Općinskog suda Mostar do 14. jula 2005. godine, da je obavljala poslove zemljišno-knjižnog referenta, i da joj je tuženi regres za 2004. godinu isplatio u iznosu manjem od zakonom propisanog, kao i naknadu za ishranu-topli obrok u 2003., 2004. godini i za prva tri mjeseca 2005. godine, i da joj je za novembar 2003. godine isplatio plaću manju od one koja joj je pripadala.

3. Presudom Općinskog suda, broj P. 003012 06 od 12. jula 2007. godine utvrđeno je da je tuženi dužan apelantici isplatiti i to, na ime razlike isplaćene i pripadajuće naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2004. godinu iznos od 271,29 KM, na ime manje isplaćene naknade za ishranu-topli obrok za period od 5. januara 2003. godine do 14. marta 2005. godine iznos od 1.154,31 KM, te na ime manje isplaćene plaće za novembar 2003. godine iznos od 241,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. januara 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Takođe, utvrđeno je da je tuženi dužan apelantici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana. U obrazloženju presuda Općinskog suda je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica obavljala poslove zemljišno-knjižnog referenta u Općinskom sudu Čitluk a nakon toga u Općinskom sudu Mostar, da je stavljena na raspolaganje u periodu od tri mjeseca sa otkaznim rokom od 30 dana, i da joj je radni odnos prestao zaključno sa 14. julom 2005. godine. Sud je uvidom u materijalne dokaze, posebno u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, na osnovu odredbi Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave u F BiH („Službene novine F BiH“, broj 23/2000, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Zakona o radu, zaključio da je zahtjev apelantice u cijelosti osnovan. Općinski sud je dalje zaključio da apelantici shodno članu 279. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripada zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos, od 5. januara 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. S obzirom na uspjeh apelantice u predmetnoj parnici od 100%, sud je apelantici takođe priznao sljedeće troškove i to, za sastav tužbe iznos od 240,00 KM, za zastupanje u pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi iznos od 240,00 KM, za pristup na ročištu 24. aprila 2007. godine iznos od 120,00 KM, što iznosi 840,00 KM, što dalje uvećano za 17% PDV iznosi 982,80 KM. Sud je na navedeni iznos dodao i troškove vještačenja u visini od 150,00 KM, a što ukupno iznosi 1.132,80 KM.

4. Kantonalni sud je presudom broj, 007-0-Gž-07-001 350 od 22. novembra 2007. godine žalbu tuženog u cijelosti odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu je potvrdio. Istom presudom apelantica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud na temelju dokaza izvedenih u prvostepenom postupku zaključio da je presuda Općinskog suda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je članom 2. Kolektivnog ugovora propisano da rukovoditelj organa uprave i sudske vlasti ne može svojim aktom-propisom utvrditi manja prava službeniku od onih koja su utvrđena Kolektivnim ugovorom, pa je stoga prihvatio kao pravilne razloge koje je naveo prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude. Kantonalni sud je dalje utvrdio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:. ZPP) apelantici dosudio parnične troškove, stoga nije priznao zahtjev apelantice za naknadu troškova odgovora na žalbu, jer shodno odredbi člana 387. ZPP isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je po mišljenju apelantice došlo zbog proizvoljne primjene odredbe člana 387. ZPP kao i člana 13. stav 1. tačka 2.b. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, kojim je kako ističe propisano da advokatu pripada 125% nagrade za sastav odgovora na žalbu na presudu, a da ta nagrada obuhvata proučavanje presude, žalbe i sve pripremne radnje potrebne za njeno sačinjavanje. Stoga, apelantica smatra da drugostepeni sud nije mogao procjenjivati je li ili nije ta procesna radnja bila potrebna za vođenje postupka, već da joj je morao dosuditi troškove sastava odgovora na žalbu u zatraženom iznosu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Kantonalni sud je osporenom presudom obrazložio odbijanje zahtjeva apelantice za nakadu troškova povodom odgovora na žalbu u skladu sa usvojenom sudskom praksom i tumačenjem odredaba ZPP-a. Prema sudskoj praksi i tumačenju odredbi ZPP, s obzirom da odgovor na žalbu nije obavezan u smislu člana 214. stav 1. ZPP-a, sud će dosuditi troškove postupka nastale povodom datog odgovora na žalbu samo ako ocijeni da su ti troškovi bili neophodni za vođenje postupka. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučio da troškovi povodom ove procesne radnje nisu bili potrebni za vođenje konkretnog parničnog postupka. Prema tome, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da je Kantonalni sud koristeći svoje diskreciono pravo, proizvoljno ili nepravično primijenio procesne propise na štetu apelanatice. Ustavni sud stoga, zaključuje da apelantica ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Apelantica također, smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o prozvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelacije nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/08 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio