Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/08 (M. V.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1066/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-1066/08, rješavajući apelaciju Milana Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Vukovića, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-08-000019 od 21. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 7. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Gž-08-000019 od 21. januara 2008. godine.

Parnični postupak

2. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj P-548/03-I od 29. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000045 od 31. januara 2007. godine, obavezao apelanta kao tuženog da tužiteljici Marici Slović (u daljnjem tekstu: tužiteljica), preda u posjed jednosoban stan u ulici Bulevar Mira, broj 22 u Brčkom, u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je takođe odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelant na ime korištenja njenog stana za period od 1. novembra 2000. do 31. oktobra 2005. godine, isplati iznos od 250 KM mjesečno, odnosno ukupno 15.000 KM. Osnovni sud je dalje odbacio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelant izmiri utrošak električne energije, vode, telefona i sve druge komunalije. Protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1, te da je tužiteljica dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude upiše kao vlasnik na navedenom stanu u knjigu položenih ugovora Osnovnog suda, sud je odbio kao neosnovan. Osim toga, Osnovni sud je obavezao tužiteljicu da apelantu isplati iznos od 8.000 KM koji je primila od apelanta na osnovu ugovora zaključenog 27. augusta 1991. godine a za koji ugovor je sud utvrdio da je pravno ništav, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. augusta 1991. godine pa do konačne isplate, da mu na ime adaptacije stana isplati iznos od 489.50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. novembra 2005. godine pa do konačne isplate, i iznos od 693,85 KM na ime troškova parničnog postupka sve u roku od petnaest dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na kraju, Osnovni sud je apelanta odbio sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

Izvršni postupak

3. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda, broj 096-0-I-07-000539 od 26. novembra 2007. godine, dozvoljeno je izvršenje po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja od 22. novembra 2007. godine radi naplate novčanog potraživanja od Marice Slović kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu pravosnažne presude ovog suda, broj P-548/03-I od 29. novembra 2005. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-07-000045 od 31. januara 2007. godine

4. Apelacioni sud je rješenjem, broj 097-0-Gž-08-000019 od 21. januara 2008. godine uvažio prigovor izvršenika, te je obustavio rješenje o izvršenju Osnovnog suda, broj 096-0-I-07- 000539 i ukinuo je sve sprovedene radnje. Apelacioni sud je zaključio da je osnovan prigovor izvršenika kojim osporava rješenje o izvršenju u smislu člana 30. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, broj 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03, u daljnjem tekstu: ZIP BD BiH), jer je utvrđeno da je pravosnažnom presudom na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje, određena i obaveza apelanta kao tražioca izvršenja da izvršeniku preda u posjed stan u kome se nalazi, a koju obavezu nije ispunio. Naime, Apelaconi sud je utvrdio da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 29. novembra 2005. godine određena kako obaveza apelanta kao tražioca izvršenja da preda izvršeniku u posjed stan, tako i obaveza izvršenika isplate novčanih sredstava apelantu (restitucija onog što su stranke primile po osnovu ništavog ugovora), odnosno da su u konkretnom slučaju u pitanju uzajamne obaveze utvrđene pravosnažnom presudom Osnovnog suda. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o uzajamnim obavezama stranaka, Apelacioni sud smatra da izvršenik svoju obavezu isplate novčanog potraživanja apelantu kao tražiocu izvršenja može izvršiti samo ako apelant ispuni svoju obavezu prema izvršeniku, predajom u posjed stana. Prema tome, Apelacioni sud je postupajući prema odredbi člana 30. ZIP BD BiH zaključio, da Osnovni sud u smislu navedene odredbe zakona nije mogao dozvoliti izvršenje radi realizacije potraživanja apelanta kao tražioca uzvršenja, ako on nije ispunio svoju obavezu prema izvršeniku na koju je obavezan istom presudom suda, ili ako nije podnio dokaz da je obezbijedio ispunjenje svoje činidbe. Budući da apelant nije ispunio svoju obavezu, niti je podinio dokaz da je na odgovarajući način obezbijedio ispunjenje svoje obaveze (npr. polaganjem ključeva predmetnog stana u sudski depozit), Apelacioni sud je uvažio prigovor izvršenika, pa je u smislu člana 48. ZIP BD BiH izvršenje obustavio i ukinuo sve sprovedene radnje.

5. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je osporeno rješenje doneseno na temelju proizvoljne primjene odredbi ZIP BD BiH. Apelant u apelaciji ne osporava da je u skladu sa članom 30. stav 3. navedenog zakona propisana obaveza da tražilac izvršenja ima obavezu prema izvršeniku, koja se u konkretnom slučaju sastoji u njegovoj obavezi da izvršeniku preda u posjed stan u skladu sa pravomoćnom presudom suda. Međutim, apelant takođe ističe da je sud prema navedenoj odredbi zakona bio dužan odrediti i provesti izvršenje, a ne obustaviti ga kako je to osporenom odlukom određeno, jer su sudovi kako navodi uvjek dužni da provedu izvršenje, odnosno da izvršni sudovi postoje zbog toga da provedu izvršenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenih stavova u pogledu primjene procesnog prava, Ustavni sud uočava da je Apelacioni sud osporenim rješenjem uvažio prigovor izvršenika, tako da je obustavio izvršenje dozvoljeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda, broj 096-0-i-07-000539 i što je ukinuo sve sprovedene radnje. Ustavni sud uočava da je Apelacioni sud utvrdio da su u konkretnom slučaju na temelju pravomoćne presude Osnovnog suda utvrđene uzajamne obaveze i apelanta kao tražioca izvršenja i izvršenka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su izvršenja uzajamnih obaveza sadržana u stavovima od 1. do 5. člana 30. ZIP BD BiH, kojima je definisano da se ne može dozvoliti izvršenje radi realizacije potraživanja tražioca izvršenja, ukoliko on nije ispunio svoju obavezu prema izvršeniku na koju je obavezan, ili ukoliko nije podnio dokaz da je obezbijedio ispunjenje svoje obaveze. Prema tome, kako apelant u konkretnom slučaju kao tražilac izvršenja nije ispunio svoju obavezu prema izvršeniku koja je utvrđena pravosnažnom presudom Osnovnog suda, niti je podnio dokaz da je obezbijedio ispunjenje svoje obaveze, to je Apelacioni sud zaključio da je prigovor izvršenika osnovan. Ustavni sud zapaža da je redovni sud osporenim rješenjem dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se takođe žali da mu je osporenim rješenjem suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni procesnog prava, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/08 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio