Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-480/08 (M.Ć.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-480/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-480/08, rješavajući apelaciju M.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.Ć., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0- Rev-06-001048 od 15. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar, broj 1511/05 od 1. juna 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar, broj P-1607/04 od 7. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa advokat Sadudin Zaklan iz Mostara, podnijela je 13. februara. 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001048 od 15. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 1511/05 od 1. juna 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar, broj P-1607/04 od 7. oktobra 2005. godine.
2. Ustavni sud je u Vijeću od pet sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine u predmetu AP-2453/06 rješavajući apelaciju M.Ć. donio Odluku o dopustivosti, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelantice podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, broj 1511/05 od 1. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1607/04 od 7. oktobra 2005. godine, zato što je bila preuranjena, jer je postupak po reviziji bio u toku pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je rješenjem, broj 070-0-Rev-06-001048 od 15. januara 2008, reviziju apelantice odbacio shodno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-1607/04 od 7. oktobra 2005. godine, tuženi «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo-Filijala Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantici na ime novčane naknade u vidu rente isplati, za period od 8. jula 1988. godine do 31. augusta 1991. godine iznose od po 9,63 KM mjesečno, za period od 1. septembra 1991. godine do 31. marta 1991.godine iznose od po 13,45 KM mjesečno, za period od 1. juna 1995. godine do 31. augusta 1999. godine iznose od 14,75 KM mjesečno, za period od 1. septembra 1999. godine do 31. maja 2002. godine iznose od po 79,33 KM mjesečno, i za period od 1. juna 2002. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne izmijene iznose od po 220,15 KM mjesečno, s tim što je dužan dospjele mjesečne obroke rente isplatiti odjedanput, a buduće mjesečne obroke rente najkasnije do 10-tog u mjesecu u roku od 30 dana. Takođe je utvrđeno da je tuženi dužan apelantici na dosuđeni iznos platiti zakonsku zateznu kamatu na dospjele mjesečne obroke novčanih naknada počev od 8. jula 1998. godine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila isplatu novčane naknade u vidu rente za period od 31. marta 1991. godine do 31. maja 1995. godine, a tuženi je obavezan naknaditi apelantici troškove parničnog postupka u iznosu od 9.369,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja.
4. Na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da se 8. jula 1988. godine desila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradala majka apelantice B.Ć., i da je nezgodu prouzrokovalo vozilo kojim je upravljao osiguranik tužene, stoga po ocjeni suda nije sporan pravni osnov tužbenog zahtjeva apelantice, nego njegova visina. Općinski sud je cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi shodno članu
8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i primjenom člana 194. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da lice koju je poginuli izdržavao ili redovno pomagao i koje je po zakonu imalo pravo zahtjevati izdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja odnosno pomaganja, i čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja,i koja ne može biti veća od onoga što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao u život zaključio, da je renta novčana nadoknada materijalne štete čiji ukupan iznos nije unaprijed određen, već se iznosi određuju u obrocima koji se plaćaju periodično. U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je apelanticu izdržavala njena majka jer je u momentu pogibije majke apelantica imala četiri godine, a činjenicu da bi to njena majka radila i ubuduće da nije ni potrebno niti dokazivati, jer se to pretpostavlja, i jer tuženi nije dokazao suprotno. Općinski sud je donio odluku kao u izreci presude prvenstveno cijeneći osnovni nalaz stalnog sudskog vještaka finansijske struke od 30. maja 2005. godine i dopunu nalaza od 19. augusta 2005. godine. Imajući u vidu da je vještak obračun visine rente radio po dvije različite metodologije, sud je u skladu sa odredbom člana 194. stav 2. ZOO, smatrao opravdanim prihvatiti varijantu obračuna koju je vještak sačinio u dopuni osnovnog nalaza od 19. augusta 2005. godine. U postupku donošenja odluke sud je takođe imao u vidu i činjenicu da je majka apelantice u smislu pozitivnih zakonskih propisa bila u obavezi da srazmjerno svojim mogućnostima doprinosi izdržavanju svoje porodice kojoj je pripadala apelantica-tada malodobna, te da se ovakav vid štete može samo djelimično reparirati novčanom naknadom, dok se mnoge druge potrebe djeteta se ne mogu uopšte izraziti u novcu i da su nenadoknadive. Istom presudom sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila isplatu novčane naknade u vidu rente za period od 31. marta 1991. godine do 31. maja 1995. godine, jer se radi o periodu rata i neposredne ratne opasnosti, kada su ratna djelovanja bila u punom jeku, kada su kominikacije bile uništene, putevi zatvoreni, promet roba i usluga onemogućen, privredni kapaciteti paralizirani, tako da je bilo nemoguće ostvariti ne samo osnovnu, nego i dopunsku djelatnost.
5. Kantonalni sud je presudom, broj 1511/05 od 1. juna 2006. godine, djelimično uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu je preinačio tako što je utvrdio da je tuženi dužan isplatiti apelantici na ime novčane naknade u vidu rente, za period od 8. jula 1988. godine do 31. augusta 1991. godine. iznose od po 0,000012518 KM mjesečno, za period od 1. septembra 1991. godine do 31. marta 1991.godine iznose od po 0,00114284 KM mjesečno, za period od 1. juna 1995. godine do 31. augusta 1999. godine iznose od 14,7500 KM mjesečno, za period od 1. septembra 1999. godine do 31. maja 2002. godine iznose od po 79,33 KM mjesečno, i za period od 1. juna 2002. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne izmijene iznose od po 100,00 KM mjesečno, s tim što je dospjele mjesečne obroke rente dužan isplatiti odjedanput, a buduće mjesečne obroke rente najkasnije do 10-tog u mjesecu u roku od 30 dana. Takođe je utvrđeno da je tuženi dužan apelantici na dosuđeni iznos isplatiti zakonsku zateznu kamatu na dospjele mjesečne obroke počev od 8. jula 1988. godine, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i pobijana presuda potvrđena. Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelantice i potvrdio je prvostepenu presudu u dijelu kojim je apelantica tražila isplatu novčane naknade u vidu rente za period od 31. marta 1991. godine do 31. maja 1995. godine u mjesečnim iznosima od 13,45 KM, i u dijelu koji je prvostepeni sud odlučio da je tuženi dužan naknaditi apelantici troškove postupka u iznosu od 9.369,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate.
6. Imajući u vidu da je vještak obračun visine rente radio po dvije različite metodologije, ovaj sud je shodno članu 194. stav 2. ZOO zaključio da je pravilan stav utvrđivanja visine rente definisan osnovnim nalazom vještaka, jer je prvostepeni sud za period od smrti apelantičine majke do uvođenja konvertibilne marke kao sredstva plaćanja, visinu rente trebao dosuditi u valuti koja je vrijedila u nevedenim periodima. Stoga, Kantonalni sud smatra pravilnim nalaz vještaka od 30. maja 2005.godine jer je postupajući u tom pravcu vještak prvo izvršio denominacija YU dinara u BH dinare, a potom BH dinara u KM shodno odredbama Uredbe o novcu, Uredbe sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti dinara i Zakonom o centralnoj banci BiH, jer da bi se sporna potraživanja dovela u vrijednost današnje valute svi iznosi se svode tako da se zarez sa desne strane pomjera u lijevo za sedam mjesta, te se tako dobiju dugovanja i potraživanja u KM. Kantonalni sud je stoga zaključio da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je rentu za sporne periode izraženu u YU dinarima vezao za DM, jer njemačka marka nije bila važeće sredstvo plaćanja, a da pri tome takođe nije dao valjane razloge za takvo postupanje. Takođe, sud je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na visinu dosuđene novčane naknade u vidu rente za period od 1. juna 2002. godine pa ubuduće, i obavezao tuženog da je dužan apelantici isplaćivati iznose od po 100,00 KM mjesečno, pa ubuduće, jer je zaključio da je iznos dosuđen prvostepenom presudom od 220,15 KM previsoko utvrđen. Po ocjeni Kantonalnog suda prilikom utvrđivanja naknade štete koju neko trpi zbog izgubljenog izdržavanja, nije moguće poći od zaključka da bi cjelokupan dohodak koji je poginuli ostvarivao bio dijeljen na jednake dijelove između poginulog lica i lica koje je on dužan da izdržava. Prema tome, imajući u vidu da je majka apelantice u skladu sa odredbama Porodičnog zakona bila dužna doprinositi izdržavanju apelantice srazmjerno svojim mogućnostima kao i potrebama apelantice, kao i kod činjenice da je apelantica uživalac penzije u iznosu od 160,00 KM, i da je otac apelantice takođe dužan doprinositi njenom izdržavanju, sud je zaključio da je dosuđeni iznos od 220,15 KM previsoko odmjeren, jer je po ocjeni ovog suda šteta u pretežnom obimu pokrivena ostavrenom porodičnom penzijom. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju nalaza vještaka utvrdio da apelantici ne pripada renta za period od 1991. godine do 1995. godine, jer je to period rata i neposredne ratne opasnosti, kada su ratna djelovanja bila u punom jeku, pa su kominikacije bile uništene, putevi zatvoreni, promet roba i usluga onemogućen, privredni kapaciteti paralizirani, tako da je bilo nemoguće ostvariti ne samo osnovnu, nego i dopunsku djelatnost.
7. Apelantica se žali da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primjenio odredbe ZOO na njenu štetu, jer joj u u skladu sa članom 194. ZOO kao osobi koju je poginula izdržavala pripada pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja i za period od 1991. godine do 1995. godine, za koji period je sud odbio njen zahtjev uz obrazloženje da se radi o periodu ratnih dešavanja na ovom području, i u kojem periodu se nisu mogli ostvarivati niti redovni prihodi niti prihodi od dopunske djelatnosti. Navodi da su radnici privrednog društva SOKO u kojem je i njena majka bila zaposlena, nesmetano radilo u spornom periodu, i da su primali platu. Apelantica ističe da je više nego očito da se u praksi sudova kao i u zakonodavstvu F BiH nastoji na sve načine omogućiti osiguravajućim kućama da izbjegavaju svoje obaveze. Apelantica takođe smatra pogrešnim stav Kantonalnog suda u smislu pretvaranje novčanog iznosa dosuđenog prvostepenom presudom primjenom instituta denominacije valute i promjene valute. Tvrdi da je promjena valute u Bosni i Hercegovini rezutirala vezivanjem domaće valute za njemačku marku, pa smatra da bi jedini ispravan put u kojem bi joj bila nadoknađena šteta bio dosuđivanjem rente, odnosno vezivanjem iznosa rente za njemačku marku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 2453/06 od 13. septembra 2007. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala presudu Kantonalnog suda, broj 1511/05 od 1. juna 2006. godine i presudu Općinskog suda, broj P-1607/04 od 7. oktobra 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanatice. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda, 070-0-Rev-06-001048 od 15. januara 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda, broj 1511/05 od 1. juna 2006. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda apelantici uručena 22. juna 2006. godine, a da je apelacija u kojoj je apelantica osporila presudu Kantonalnog suda, broj 1511/05 od 1. juna 2006. godine podnesena 19. augusta 2006. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način primjene materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO od strane Kantonalnog suda. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila takve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica također smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, ,a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović