Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-634/08 (ODJKP „Vodovod i kanalizacija“ ()

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-634/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-634/08, rješavajući apelaciju ODJKP „Vodovod i kanalizacija“ Srbac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ODJKP „Vodovod i kanalizacija“ Srbac podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Ž-07-000 432 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj 072-0-P-06-000304 od 23. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ODJKP „Vodovod i kanalizacija“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 27. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000 432 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 072-0-P-06-000304 od 23. maja 2007. godine

2. Presudom Osnovnog suda, broj 072-0-P-06-000304 od 23. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000 432 od 26. novembra 2007. godine, poništeno je kao nezakonito rješenje apelanta o udaljenju sa rada tužitelja Bojana Mitrakovića (u daljnjem tekstu: tužitelj), broj 458/05 od 4. maja 2005. godine i rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelju, broj 509/05 od 15. juna 2005. godine, te je utvrđeno da je tužitelj u stalnom radnom odnosu kod apelanta, da se apelant obavezuje da tužitelja vrati na posao na njegovo radno mjesto, referenta za isključenja ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim sposobnostima u slučaju da je radno mjesto tužitelja u međuvremenu ukinuto. Istom presudom sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati izgubljenu dobit na ime izgubljenih plata u iznosu od 7.822,08 KM, te iznos od 1.259,92 KM koji se odnosi na obračunate kamate od 28. marta 2007. godine, a na iznos od 7.822,08 KM zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do konačne isplate kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.620,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud na osnovu ocjene provedenih dokaza, iskaza parničnih stranaka i svjedoka te primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu utvrdio da su rješenja apelanta o udaljenju tužitelja sa rada, broj 458/05 od 4. maja 2005. godine i o otkazu ugovora o radu, broj 509/05 od 15. juna 2005. godine nezakonita. Utvrđeno je da je tužitelj pri obavljanju poslova referenta za isključenja i očitanja potrošnje vode 3. maja 2005. godine dok je obilazio teren sa još jednim zaposlenikom apelanta, odmah u jutarnjim satima zbog bolova u lijevoj nozi prekinuo obavljanje poslova i napustio teren, te da se istog dana javio pretpostavljenim da je zbog bolova u nozi morao napustiti teren i da nije u mogućnosti obaviti zadate poslove. Apelant je narednog dana donio rješenje o udaljenju tužitelja sa rada zbog teže povrede radne obaveze iz člana 67. stav 2. tačka 1. Pravilnika o radu apelanta i člana 91. stav 2. tačka 1. Zakona o radu, zbog samovoljnjog i neopravdanog napuštanja poslova na koje je raspoređen 3. maja 2005. godine prije isteka radnog vremena, i jer je mu je tužitelj takvim postupanjem nanio štetu, pa je 15. juna 2005. godine donio rješenje kojim je tužitelju otkazao ugovor o radu zaključno sa 16. majem 2005. godine. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao da je članom 119. stav 1. Zakona o radu predviđena mogućnost udaljenja radnika sa rada u slučaju ako je radnik zatečen u vršenju radnji za koje se sumnja da predstavljaju krivično djelo ili da ugrožavaju imovinu veće vrijednosti, međutim po ocjeni suda radnja koju apelant tužitelju stavlja na teret, odbijanje izvršenja radne obaveze sama po sebi nije razlog zbog kojeg se može izreći mjera udaljenja sa rada, jer takva odluka nije zasnovana na zakonu. Prema tome Osnovni sud je zaključio da je rješenje apelanta o udaljenju tužitelja sa rada od 4. maja 2005. godine nezakonito. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je teža povreda radne obaveze ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojom se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Po ocjeni ovog suda konkretnu povredu radne dužnosti koju apelant tužitelju stavlja na teret odbijanje izvršenja radne obaveze, apelant je u skladu sa članom 115. stav 3. Zakona o radu bio dužan u postupku pred sudom dokazati. Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je iz ponašanja tužitelja proizašla štetna posljedica po njegove interese ili da je ponašanje tužitelja takvo da daljnji rad tužitelja kod njega više nije moguć. Takođe, u skladu sa članom 91. Zakona o radu da bi postojala radna nedisciplina mora biti utvrđen voljni akt nediscipline ali i njegova posljedica bilo materijalna (šteta) ili posljedice nematerijalne prirode, tj. ponašanje radnika iz kojeg se može zaključiti da rad sa njim više nije moguć. Osnovni sud je na kraju zaključio da apelant nije dokazao nastupanje ni materijalnog ni nematerijalnog razloga, a što znači da nije ostvaren razlog predviđen navedenim članom Zakona o radu, da nije postojala namjera tužitelja da izvrši povredu radne dužnosti koja mu je stavljana na teret, upravo suprotni utvrđeno je da je tužitelj zbog bolesti, dakle iz razloga zdravstvene prirode nije bio u mogućnosti obavljati zadate poslove, što znači da su postojale objektivne okolnosti koje su ga spriječile da mimo svoje volje povjerene poslove obavi savjesno, kako je to predviđeno odredbama Zakona o radu. Sud je dalje odbio kao neosnovan prigovor apelanta da tužitelj nije dokazao postojanje bolesti, jer činjenica da se tužitelj nije javio nadležnom ljekaru zbog dokazivanja bolesti nije dokaz da nije bio bolestan i da nije trpio bolove, a koja činjenica je potvrđena iskazom saslušanog svjedoka. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je po ocjeni ovog suda prvostepena presuda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da apelant nije dokazao postojanje protivpravne radnje i disciplinske odgovornosti tužitelja, odnosno namjere ili nepažnje tužitelja, ovaj sud je žalbene navode apelanta u cijelosti odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu je potvrdio primjenom odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku. (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 91. stav 2. tačka 1. Zakona o radu. Tvrdi da sudovi nisu proveli dokaze na temelju kojih bi utvrdili da je tužitelj odbio da izvrši povjerene poslove pa stoga smatra da su proizvoljno primjenili navedenu odredbu zakona.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i, kao takav, nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

7. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se navodi apelanta u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-634/08 (ODJKP „Vodovod i kanalizacija“ () | Sudska praksa | Aktio