Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-855/08 (V. K.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-855/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-855/08, rješavajući apelaciju Vasilja Kovalja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilja Kovalja podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Gž-

07-002200 od 15. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasilj Kovalj (u daljnjem tekstu: apelant) Selo Potočani kod Prnjavora, kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banja Luke, podnio je 20. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-002200 od 15. januara 2008. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Nedeljka Todorića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda. U tužbi je predložio da sud po provedenom postupku utvrdi da ga je tuženi smetao u mirnom i faktičkom posjedu njegovih nekretnina označenih kao k.č. br. 127/2 „Vanjak“ šuma, površine od 9230 m², upisane u Pl 456 k.o. Potočani, na način što je početkom jula mjeseca 2000 godine izvršio nasipanje šljunkom puta koz šumu u dužini od 57 m i širini 3 do 3,5 m.

3. Osnovni sud je rješenjem, broj P-48/03 od 18. septembra 2007. godine utvrdio da je tuženi smetao apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina pobliže označenih kao u izreci presude, na način što je početkom jula mjeseca 2000. godine izvršio nasipanje šljunkom-tucanikom puta koz šumu u dužini od 57 m i širini 3 do 3,5 m, pa je sud obavezao tuženog da odmah a najkasnije u roku od 24 sata po pravosnažnosti ovog rješenja izvrši uklanjanje posutog šljunka sa puta, i dvije gomile šljunka pored puta koje su pripremljene za nasipanje, te da se ubuduće kloni ovakvog i sličnog smetanja posjeda apelanta. Istim rješenjem sud je obavezao tuženog da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.243 KM.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, naročito uvidom u rješenje ovog suda broj, R-140/84 od 19. juna 1987. godine doneseno u postupku fizičke diobe nekretnina, tuženom i ostalim diobničarima ostavljeno pravo služnosti puta-prolaza pješice, progona stoke i prevoza vozila motornih i zaprežnih, koja služnost polazi od šume vlasništvo apelanta pa se dalje nastavlja preko nekretnine koju je dobila na dio diobničarka G. J. i to ispod šume apelanta, te da se služnost puta dalje nastavlja preko nekretnina drugih diobničara. Dakle, utvrđeno je da je navedenim rješenjem nije ustanovljena služnost puta kroz šumu apelanta, odnosno da tuženi nije imao pravo služnosti prolaza kroz šumu apelanta, iako su i tuženi kao i ostali svjedoci saslušani tokom trajanja ovog postupka faktički koristili taj put, radi dolaska do svojih nekretnina. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da tuženi nije imao pravo služnosti prolaza puta kroz šumu apelanta, te da posipanje ovog puta od strane tuženog predstavlja čin smetanja posjeda apelanta, iz kojih razloga je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta u skladu sa članom 75. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO).

5. Okružni sud je rješenjem, broj 011-0-Gž-07-002200 od 15. januara 2008. godine, žalbu tuženog uvažio i prvostepeno rješenje je preinačio tako da je u cijelosti odbio kao neosnovan zahtjev apelanta. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku prvenstveno ukazao da sa stanovišta sudske prakse smetanje posjeda predstavlja svijest o tome da se zadire u tuđi posjed, te da je bitna pretpostavka da bi se nečije postupanje moglo okvalifikovati kao smetanje posjeda postojanje svijesti učinioca da time mijenja posjedovno stanje. U konkretnom slučaju je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi početkom jula 2000. godine izvršio nasipanje šljunkom puta kroz šumu koja je u posjedu apelanta, u dužini od 57 m i širini 3 do 3,5 m. Takođe, na temlju iskaza svjedoka saslušanih tokom trajanja postupka utvrđeno je da tuženi kao i ostali saslušani svjedoci koriste ovaj put radi dolaska do svojih nekretnina. Slijedom ovoga po ocjeni Okružnog suda nesumljivo proizilazi da su parnične stranke suposjednici navedenog puta, prolaza. Prema tome, Okružni sud smatra da radnja tuženog u vidu nasipanja puta ima obilježje održavanja prolaza u cilju zatrpavanja rupa tvrdim šljunčanim materijalom radi učvršćivanja podloge puta, pa se takvo ponašanje tuženog ne može okarakterisati kao čin smetanja posjeda koji je jedan od kumulativnih uslova pored posljednjeg stanja posjeda za pružanje posjedovne zaštite u smislu člana

78. ZOSPO. Pravilno tumačenje sadržaja radnje tuženog se može okvalifikovati kao mogućnost normalnog korištenja ovog puta od strane parničnih stranaka i ostalih lica koja isti faktički koristi radi dolaska do svojih nekretnina. Na temelju nalaza vještaka geometra Vitomira Lukića od septembra 2000 godine ova sud je utvrdio da put koji prolazi kroz šumu apelanta ustvari predstavlja i izlaz na put Orašje–Kajin Han. Prema tome, kod činjenice postojanja suposjeda u smislu člana 80. ZOSPO ovaj sud smatra da apelant uživa zaštitu samo u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, kao u konkretnom slučaju, ako jedan od njih onemogućava drugoga u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom posjedu. Stoga, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, jer kod okolnosti da su parnične stranke suposjednici, te da radnjama koje apelant stavlja na teret tuženom kao čin smetanja posjeda nije onemogućen da vrši svoje pravo posjeda, te da bi apelant eventualno kod ovakvog stanja stvari ima pravo da traži naknadu štete za takvo postupanje, ukoliko mu je ista nanesena. Takođe, Okružni sud je zaključio da služnost puta koja je ustanovljena odlukom ovog suda, broj R-140/84 od 19. juna 1987. godine i koja je ustanovljena pored šume apelanta nije bila od posebnog uticaja na odluku ovog suda kod činjenice da su parnične stranke suposjednici u korištenju prolaza-puta kroz šumu apelanta.

6. Apelant smatra da su mu je rješenjem Okružnog suda povrijeđno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su mu navedena prava povrijeđena jer je osporeno rješenje zasnovano na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOSPO i jer sud nije cijenio činjenicu da je on rješenjem Osnovnog suda stekao pravo služnosti puta dosjelošću, te da je to svoje pravo mogao upisti u zemljišnim knjigama i kopiju katastarskog plana. Smatra da Okružni sud svoju odluku temelji isključivo na iskazima svjedoka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način primjene materijalnog prava, konkretno odredbi ZOSPO od strane Okružnog suda. S tim u vezi Ustavni sud uočava da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se navodi apelanta u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očito (prima facie) neosnovani.

11. Apelant je takođe istakao da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se navodi apelanta o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalng prava, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-855/08 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio