Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3382/07 (M. O.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3382/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3382/07, rješavajući apelaciju Muhameda Osmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Osmanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Gž-06-000250 od 15. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj P-318/05 od 15. septembra 2005.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Osmanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Gž-06-000250 od 15. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj P-318/05 od 15. septembra 2005.

godine, u odnosu na član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-000250 od 15. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-318/05 od 15. septembra 2005. godine.

2. Apelant je 18. maja 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Rajka Savičića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povrata pokretne stvari-fijakera. U tužbi je naveo da je vlasnik fijakera (u daljnjem tekstu: sporna stvar), koji je njegov otac ostavio kod tuženog kada je zbog ratnih sukoba morao napustiti Gradišku. Od tuženog je tražio da mu vrati spornu stvar ali da je ovaj to odbio. Osim toga, apelant je u tužbi naveo da je njegov otac umro 29. jula 2001. godine, da je Osnovni sud okončao ostavinski postupak i da je sud donio rješenje, broj O-384/02, i da su predmet ostavinskog postupka bile nekretnine i pokretne stvari koje podliježu registraciji, motorno vozilo i naoružanje kao i ostale pokretne stvari koje su nasljednici sporazumno podijelili.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-318/05 od 15. septembra 2005. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu vrati spornu stvar, fijaker, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne odluke. Istom presudom sud je obavezao apelanta za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.067,00 KM.

4. .Osnovni sud je izveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, nakon čega je utvrdio da je apelantov otac bio vlasnik i posjednik sporne stvari do predaje u posjed tuženom. Prema tome, po ocjeni suda među parničnim strankama je sporno da li je tuženi od oca apelanta stvar dobio na čuvanje ili na poklon. Na temelju iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, kao logičnim i objektivnim, utvrđeno je da je apelantov otac svojevoljno usmeno poklonio tuženom spornu stvar. Osnovni sud je takođe nesporno utvrdio, da apelantov otac niti poslije ratnih dešavanja od tuženog nije tražio da mu vrati spornu stvar. Prema tome, utvrđeno je da je njegova želja bila zasnovana na principu dobrovoljnosti. Dakle, nije bilo mane volje, što bi dovelo do rušljivosti ugovora u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer se sloboda volje ocjenjuje prema odredbama navedenog zakona, kojim je prinuda sistematizovana kao mana volje, pa je zaključivanje ugovora u kojem je postojala mana volje, sankcionisano,, ništavosti ugovora. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o usmenom ugovoru o poklonu, budući da se poklon temelji na principu dobrovoljnosti koji nije bio praćen prijetnjom i strahom od strane tuženog, što nedvojbeno proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Dakle, bez obzira što se u konkretnom slučaju radilo o ratnom stanju i u prilikama koje je sa sobom nosio rat, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je kod njegovog oca zbog posebnih okolnosti, ratnog stanja postojao nedostatak slobodno izražene volje i da sa spornom stvari nije raspolagao na principu dobrovoljnosti, odnosno nije dokazao da je postojala prijetnja, strah ili ucjene od suprotne strane, jer ugovor nema mana zbog kojih bi mogao biti tretiran kao rušljiv ugovor, odnosno relativno ništav.

5. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-06-000250 od 15. oktobra 2007. godine, žalbu apelanta djelimično uvažio i odluku o troškovima postupka preinačio, tako da je sud naložio apelantu da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos 457,00 KM, umjesto iznosa 1.067,00 KM. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i presuda Osnovnog suda, broj P-318/05 od 15. septembra 2005. godine je potvrđena. Po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak, da je tuženi stekao vlasništvo na predmetnoj pokretnoj stvari na temelju usmenog ugovora o poklonu zaključenog sa ocem apelanta. Suprotno tvrdnjama apelanta sud je zaključio da ugovor o prenosu prava vlasništva na spornoj stvari ne mora biti zaključen u pismenoj formi u smislu člana 34. ZOO, jer je prvostepeni sud na temelju iskaza svjedoka zaključio da se u konkretnom slučaju radi o usmenom ugovoru i da je tuženi pravo vlasništva stekao predajom u posjed stvari. Sud je takođe odbio kao neosnovane navode apelanta da je njegov otac ugovor sa tuženim zaključio uz odsustvo slobodne i ozbiljne volje, jer tokom prvostepenog postupka nije ponudio dokaze iz kojih bi sud mogao zaključiti da su na strani njegovog oca postojale posebne okolnosti koje su uticale na njegovu volju za zaključenje ugovora. S tim u vezi sud je takođe ukazao da se na temelju opšte poznatih ratnih okolnosti zbog kojih su apelant i članovi njegove porodice napustili područje Opštine Gradiška, ne može utvrditi ništavost predmetnog ugovora o prenosu prava vlasništva na spornoj stvari. Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je primjenom odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa članom 387. Zakona o parničnom postupku obavezao apelanta da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 457,00 KM

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u vezi povredom prava na imovinu ukazuje na Aneks 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosne i Hercegovini, shodno kojem se kako navodi ne priznaju kao valjane bilo kakve transakcije imovine uključujući i prijenos koji je njegov otac učinio, a koje su povezane sa etničkim čišćenjem. Smatra da je sud propustio da utvrdi posebne okolnost-činjenice, da je njegov otac zbog nedostatka slobodno izražene volje ostavio fijaker tuženom jer su to nalagale ratne prilike, pa je s tim u vezi i pogrešno primjenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda na ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Osim toga obrazloženja presuda Osnovnog i Okružnog suda su jasna i precizna u smislu da apelant nije dokazao da je vlasnik i posjednik sporne stvari. Iz navoda apelacije takođe proizilazi da se apelant žali da je sud propustio da utvrdi posebne okolnost,, da je njegov otac zbog nedostatka slobodno izražene volje ostavio fijaker tuženom jer su to nalagale ratne prilike, pa da je stoga pogrešno primjenjeno materijalno pravo, međutim Ustavni sud ove njegove navode ocjenjuje neargumentiranim, iz razloga što apelant svoje tvrdnje nije dokazao. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je apelantov otac poslije ratnih dešavanja, tačnije 1998. godine izvršio povrat svojih nekretnina i porodične kuće u Općini Gradiška, koje je nakon toga obilazio i susretao se sa tuženim, te da do svoje smrti 2001. godine nikad nije tražio povrat sporne pokretne stvari-fijakera, a što je mogao učiniti, te se na temelju ovakvog ponašanja prethodnika apelanta ne može zaključiti da je ugovor bio sačinjen pod prisilom ili prijetnjom iskorištenom ratnim prilikama. Ustavni sud, također smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. Apelant se dalje žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju «jer Aneks 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir ne priznaje bilo kakav prijenos imovine učinjen i povezan sa etničkim čišćenjem». S tim u vezi, a budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama zaključio da apelant nije bio niti vlasnik ni posjednik sporne stvari koju potražuje, niti je u postupku pred nadležnim sudovima dokazao svoje tvrdnje da kod njegovog oca koji je bio vlasnik stvari, zbog ratnih okolnosti prilikom zaključivanja spornog ugovora sa tuženim postojao nedostatak slobodno izražene volje, te da je stoga predmetni ugovor rušljiv, Ustavni sud smatra da se sporna stvar ne može smatrati apelantovom imovinom, koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3382/07 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio