Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3327/07 (J. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Stanarsko pravo
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3327/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3327/07, rješavajući apelaciju Jele Kuzmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jele Kuzmić podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-000 657 od 24. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-
143/04 od 11. augusta 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jele Kuzmić podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-000 657 od 24. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-
143/04 od 11. augusta 2006. godine, u odnosu na član II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jela Kuzmić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Zijad Mehmedagić advokat iz Doboja, podnijela je 10. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 657 od 24. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-143/04 od 11. augusta 2006. godine,
2. Apelantica je 29. aprila 2004. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih Republike Srpske, Opštine Doboj i A.D. „Ozrenturist“ Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi), radi utvrđivanja da joj je na zakonit način dodijeljen jednosoban stan u Doboju u Ulici Mladena Stojanovića broj 46, površine 40 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da je na predmetnom stanu stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da joj predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan slobodan od lica i stvari, i da joj omoguće otkup stana. Takođe, apelantica je tražila da joj prvotuženi i drugotuženi na ime naknade za kupovinu zamjenskog jednosobnog stana u Doboju, površine 40 m² isplate iznos od 45.000,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda, broj P-143/04 od 11. augusta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 657 od 24. oktobra 2007. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice.
4. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelantica kao radnik drugotuženog predmetni stan koristila u periodu od 1978. do 1993. godine na temelju usmene saglasnosti drugotuženog, dakle kao bespravni korisnik, jer joj stan nije nikad dodijelio na korištenje. Apelantica je 4. oktobra 1995. godine iselila iz predmetnog stana radi preseljenja u drugi stan u Doboju, u Ulici Cara Dušana broj 47 koji joj je drugotuženi dodjelio na privremeno korištenje, i za koji je 13. oktobra 1995. godine sa „Dobojinvest“ Doboj zaključila Ugovor o korištenju na određeno vrijeme, broj 1-
1473/95. Budući da je drugotuženi bio i vlasnik zgrade u kojoj se nalazio predmetni stan, koja je srušena 9. juna 1995. godine na osnovu rješenja prvotuženog, broj 08/3-362-10/95, utvrđeno je da je apelantica iz predmetnog stana iselila dvije godine prije nego što je zgrada srušena, radi preseljenja u drugi stan. Prema tome, po ocjeni suda apelantica nije stekla svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. stav 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, budući da nije dobila rješenje o dodjeli stana na korištenje. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica predmetni stan je napustila dobrovoljno-samoinicijativno 1993. godine, odnosno dvije godine prije nego je stambena zgrada u kojoj se navedeni stan nalazio srušena u skladu sa rješenjem prvotuženog, broj 0873-362-10/95 od 9. juna 1995. godine, radi preseljenja u drugi stan, što podrazumijeva da je apelantica preseljenjem u novi stan izrazila volju da više ne koristi predmetni stan, pa je samim tim izgubila i pravo sticanja svojstva nosioca stanarskog prava kao bespravni korisnik stana na temelju dugogodišnjeg korištenja, zbog proteka roka iz člana 30. stav 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi apelantici takođe ne pripada ni pravo iz člana 52. navedenog zakona, na dodjelu drugog odgovarajućeg stana, tim više što je od drugotuženog dobila na korištenje drugi stan. Takođe, Osnovni sud smatra zahtjev apelantice nije osnovan ni po odredbi člana 54. Zakona o privatizaciji državnih stanova niti joj pripada pravo na novčanu naknadu za kupovinu drugog odgovarajućeg stana, budući da nije bila niti vlasnik ni posjednik predmetnog stana, da nije stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a niti je pod prisilom iseljena iz stana. Na temelju navedenog Osnovni sud je zaključio da apelantica nema aktivnu legitimaciju za traženje predaje u posjed predmetnog stana, niti može tražiti drugi odgovarajući stan, jer nije dokazala svojstvo nosioca stanarskog prava, pa stoga tuženi nisu u obavezi ni da joj isplate traženi iznos od 45.000,00 KM. Okružni sud je žalbu apelantice izjavljenu protiv presude Osnovnog suda od 11. augusta 2006. godine odbio kao neosnovanu i pobijanu presudu je u cijelosti potvrdio kao prvilnu i zakonitu, u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku.
5. Apelantica se žali da joj je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica se dalje žali na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u predmetnom stanu od 1978. godine do useljenja u drugi stan živjela neometano, i da je taj stan napustila iz razloga što je zgrada u kojoj se nalazio bila devastirana. Stoga ističe da nije mogla u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo na navedenom stanu kao i druga prava koja proizilaze iz tog prava. Takođe navodi da su sudovi pogrešeno primjenili i odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova kao i odredbe Zakona o obligacioni odnosima, u smislu ostvarivanja prava na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev o naknadi iznosa od 45.000,00 KM radi kupovine drugog stana. Apelantica posebno ističe da joj je odlukama sudova povrijeđeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud uočava da se apelantica žali da joj je osporenim odlukama na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava odbijen zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je predmetni stan dodijeljen na zakonit način, da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, i da su tuženi obavezni da joj stan predaju u posjed slobodan od lica i stvari i da joj omoguće otkup stana, ili da joj na ime kupovine zamjenskog stana isplate iznos od 45.000,00 KM.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantičninim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji je osporenim odlukama utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda na ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Osim toga, obrazloženja presuda Osnovnog i Okružnog suda su jasna i precizna u smislu da apelantica nema aktivnu legitimaciju za traženje predaje u posjed predmetnog stana, niti može tražiti drugi odgovarajući stan jer nije dokazala svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. stav 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, pa stoga tuženi nisu u obavezi ni da joj isplate ni traženi iznos za kupovinu zamjenskog stana. Iz apelacije takođe proizilazi da se apelantica žali i na povredu prava na pristup sudu, međutim Ustavni sud ove njene navode ocjenjuje paušalnim i neargumentiranim. Ustavni sud smatra da apelantica nema “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Apelantica se pozvala na član 13. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovih prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo, s obzirom da je akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae
12. Dalje, vezano za apelanticine navode da predmetni stan predstavlja njen dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrernog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju se utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
13. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
14. Ustavni sud konstatira da je, prema navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, apelantica koristila predmetni stan na osnovu usmene saglasnosti drugotuženog do 1993. godine, nakon čega je uselila u stan u Ulici Cara Dušana broj 47 koji joj je drugotuženi dodijelio rješenjem na privremeno korištenje, i za koji je 13. oktobra 1995. godine zaključila ugovor o korištenju, broj 1-1473/95.
15. Dakle, dobrovoljnim napuštanjem predmetnog stana radi preseljenja u drugi stan, apelantica je iskazala svoju volju da prestane koristiti predmetni stan i stoga Ustavni sud zaključuje da je, u trenutku dobrovoljnog napuštanja predmetnog stana radi preseljenja i dodjele drugog stana, predmetni stan prestao biti apelantičin dom, pa je apelacija u ovom dijelu u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U odnosu na navode apelantice da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana1. Protokola broj 1 uz . Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatuje da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se moglo primijeniti na njen slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je da apelantica nema konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka. Također, apelantica nije mogala imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu, budući da joj stan nije nikad dodijeljen na korištenje, niti je ikad zasnovala stanarsko pravo. Osim toga i da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu, stečeno pravo bi prestalo po sili zakona dodjelom na korištenje drugog stana u koji je apelantica dobrovoljno preselila i za koji je zaključila Ugovor o korištenju. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović