Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3295/07 (M. H.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3295/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3295/07, rješavajući apelaciju Maide Hamidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maide Hamidović podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla broj 003-0-Gž-06-

001940 od 31. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maida Hamidović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 7. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001940 od 31. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-655/05 od 30. septembra 2006. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže A.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici preda u posjed i mirno korištenje nekretninu koja je označena kao katastarska čestica (u daljnjem tekstu: k.č.) broj 1001/1 zv. Kuća, zgrada i dvorište „Bašta", u površini od 150 m2, upisana u zemljišnoknjižni uložak (u daljnjem tekstu: zk. ul.) broj 1127 Katastarska općina (u daljnjem tekstu: K.O.) Đurđevik, a po novom premjeru k.č. br.3438 - dio zv. „Bašta" njiva upisana u Pl. Br. 3889 K.O. Živinice grad (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Također, presudom je obavezan tuženi apelantici naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.244,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza nesporno utvrdio da se apelantica vodi kao posljednji zemljišno knjižni vlasnik na predmetnoj nekretnini, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke kojemu je sud u potpunosti poklonio vjeru, budući da je vještak nalaz radio na temelju zemljišno knjižne dokumentacije, a navedeno proizilazi i iz dokaza izvedenih tokom posupka. Općinski sud je dalje naveo da je irelevantna izjava vještaka geometra da je došlo do greške radnika općinske službe prilikom usaglašavanja starog i novog premjera katastarskog operata. Ovo iz razloga što tuženi nije podnio protutužbu u ovom postupku čime bi zaštitio svoja prava ukoliko bi se rješenjem nadležnih upravnih organa ispravila greška. Također, stav je suda, da su iz istih razloga irelevantni i iskazi svjedoka dati u tom smjeru. Sud je dalje ukazao na odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 6/98, u daljnjem tekstu: ZVPO) kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika individualno određenu stvar. Budući da je u konkretnom slučaju apelantica dokazala da je posljednji upisani vlasnik u zemljišne knjige, a u skladu s načelom istinitosti podataka upisanih u zemljišne knjige, Općinski sud je našao da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan.

4. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001940 od 31. oktobra 2007. godine usvojena je žalba koju je tuženi podnio protiv presude Općinskog suda broj P-655/05 od 30. septembra 2006. godine i prvostepena presuda preinačena na način da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Dalje, presudom je odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova prvostepenog postupka, kao i troškova žalbenog postupka.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev podnesen Općinskom sudu zahtjev stvarno-pravnog karaktera. U članu 43. ZVPO je propisano da vlasnik stvari, da bi mogao podnijeti vlasničku (rei vindicatio) tužbu, mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, te da se stvar nalazi u posjedu tuženog. Dakle, nije bio dovoljan samo navod apelantice da je vlasnica predmetne nekretnine, nego je morala dokazati i postojanje onih pravnih činjenica ili pretpostavki koje su bile potrebne za sticanje prava vlasništva budući da je u vlasničkoj parnici teret dokazivanja je na tužitelju.

6. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je na temelju podataka u spisu utvrdio da je prilikom usaglašavanja starog katastarskog operata sa novim premjerom općinski službenik napravio grešku prilikom upisa predmetne nekretnine, te da se apelantica na temelju te greške uknjižila u zemljišnu knjigu kao vlasnica na predmetnoj nekretnini. Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi osnovano prigovorio da prvostepena presuda nije pravno utemeljena, budući da činjenica da je apelantica upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik, sama po sebi nije dovoljna za revindikacionu tužbu, a u situaciji kada tuženi, čije sticanje nije upisano u zemljišnim knjigama, dokaže da ima valjan naslov i istinit način sticanja tog prava.

7. Kantonalni sud je dalje utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno član 43. ZVPO, kada je obavezao tuženog da apelantici preda u posjed i mirno korištenje predmetnu nekretninu budući da apelantica ima samo „goli upis" prava vlasništva na toj nekretnini, jer ni prednik apelantice sa kojim je tužiteljica zaključila kupoprodajni ugovor, nije imao više prava. Tuženi je do uspostave novog premjera bio upisan u zemljišne knjige kao posjednik 1/1, a činjenica da se nakon pogrešnog usaglašavanja starog katastarskog operata sa novim premjerom apelantica upisala u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine nije dokaz prava vlasništva apelantice niti njenog prednika na predmetnoj nekretnini.

8. Kantonalni sud je dalje naveo da, iako je tužiteljica upisana kao vlasnik predmetne nekretnine i ima za sebe presumpciju da je doista i vlasnik, tuženi koji joj je to pravo osporavao, uspio je tokom prvostepenog postupka dokazati protivno, odnosno, uspio je dokazati da je 1964. godine, na osnovu valjanog pismenog kupoprodajnog ugovora pobliže označenog u presudi, kupio predmetnu nekretninu, da se neprekidno nalazio u posjedu predmetne nekretnine i da među nikada nije pomjerao, te da je zbog pogrešnog usaglašavanja starog katastarskog operata sa novim premjerom predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama prenesena na mjesto koje joj stvarno ne odgovara. Dalje, sud je utvrdio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je irelevantna izjava vještaka geometra da je došlo do greške radnika Općinske službe prilikom usaglašavanja starog i novog premjera, kao i da su irelevantni iskazi saslušanih svjedoka.

9. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude pogrešno primjenio materijalno pravo, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio i u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

10. Apelantica smatra da su osporenom presudom provrijeđena njena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 2. i čl. 13 i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da je prvostepeni sud iz izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelantica tabularni vlasnik predmetne nekretnine, te da je pravo vlasništva stekla na zakonit način. Apelantica ukazuje na odredbu člana 38. stav 1. ZOVO kojom je regulirano da se pravo vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla stiče upisom u javne knjige o nekretninama, pri čemu se savjesnost sticatelja pretpostavlja, te smatra da je van svake sumnje da je apelantica u vrijeme donošenja i prvostepene i osporene presude bila vlasnica predmetne nekretnine. Apelantica ukazuje na načelo da se ima smatrati tačnim ono što je upisano u javne knjige sve dok se suprotno ne dokaže u odgovarajućem postupku (a takav postupak, kako apelantica navodi, još uvijek nije ni započet) te smatra da je jasno da nije bilo razloga da Kantonalni sud odbije apelanticin tužbeni zahtjev koji je pravno utemeljen na odredbama člana 43. ZOVO. Apelantica dalje navodi da je dokazala da na nekretnini čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog čime je ispunila uvjete za pružanje sudske zaštite u smislu navedenih zakonskih odredaba. Kada je riječ o savjesnosti apelantice kod stjecanja prava vlasništva, a koja se po zakonu pretpostavlja, osim činjenice da savjesnost nije osporena od strane tuženog, posebno naglašava da je njezina savjesnost neupitna iz razloga što je predmetnu nekretninu kupila od tabularnog vlasnika, što je utvrdila provjerom u zemljišnim knjigama, pa polazeći od načela povjerenja u upise u javnim knjigama apelantica nije imala razloga sumnjati u zakonitost prava vlasništva svog prednika. Apelantica smatra da se prvostepeni sud za razliku od drugostepenog pravilno kretao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i nakon što je našao utvrdenim da je apelantica isključivi tabularni vlasnik predmetne nekretnine koju tuženi drži u faktičkoj vlasti, pravilno primijenio odredbu člana 43. ZOVO i donio pravilnu presudu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelanticinim navodima da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu, Ustavni sud treba prvo utvrditi da li je apelantica imala imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se «imovina» apelantice koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sastojala u «legitimnom očekivanju» apelantice da je postala vlasnicom predmetne nekretnine koju je pribavila savjesno i na temelju valjanog pravnog posla. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da činjenica da je apelantica upisana zemljišne knjige kao vlasnica na predmetnoj nekretnini, a da je to pravo stekla savjesno i na temelju valjanog pravnog posla, predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženom naloži da joj preda u posjed i mirno korištenje predmetnu nekretninu, te da je na taj način, nesumnjivo, došlo do miješanja u apelanticinu imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li miješanje u apelanticinu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju, prilikom usaglašavanja starog i novog premjera katastarskog operata, općinski radnik napravio grešku koja je rezultirala činjenicom da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama prenesena tamo gdje joj stvarno nije mjesto, a zbog čega apelantica, iako je tabularni vlasnik, nije mogla postati vlasnicom predmetne nekretnine. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu izvršeno „pod uvjetima predviđenim zakonom“ kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu izvršeno u javnom interesu, koji se ogleda u potrebi da se održi princip pravne sigurnosti. Naime, odredbom člana 38. ZOVO propisano je da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe upisom u javne knjige o nekretninama, ako je stjecatelj savjestan. U stavu 3. istog člana propisano je da u slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva. Dalje, u članu 48. stav 2. ZOVO je propisano da u situaciji kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude utvrdio da je tuženi, kako previđa član 38. ZOVO, bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik na premetnoj nekretnini, te da se, kako to zahtijeva član 48. stav

2. ZOVO, od 1964. godine faktički nalazi u neprekidnom posjedu predmetne nekretnine, pa je pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, budući da bi postupajući drugačije počinio povredu navedenih zakonskih odredaba.

15. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između zakonitog cilja kojem se teži i apelanticinog prava. Naime, u skladu s načelom da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, apelantica iako je upisana u zemljišne knjige kao vlasnica, nikad nije mogla postati vlasnicom predmetne nekretnine jer ni njen prednik, s kojim je zaključila kupoprodajni ugovor, nije bio njen vlasnik. Osim toga, apelantica se nikada nije nalazila u posjedu predmetne nekretnine, budući da je tuženi od 1964. godine pa do uspostave novog premjera bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine, a taj se upis promijenio isključivo zbog toga što je općinski radnik napravio grešku prilikom upisa predmetne nekretnine u toku usaglašavanja starog katastarskog operata sa novim premjerom, dok se faktičko stanje, dakle posjed tuženog na predmetnoj nekretnini kao ni međa kojom je predmetna nekretnina definirana na terenu, uopće nije mijenjalo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povrdu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelantica je dalje navela da je osporenom presudom došlo da povrede njenog prava na pravično suđenje, jer je u toku žalbenog postupka netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Apelantica je istakla da je pravo vlasništva na premetnoj nekretnini stekla savjesno i na temelju valjanog pravnog posla, čime je ispunila sve uvjete da postane vlasnicom predmetne nekretnine. Ističe da je ove, odlučne, činjenice prvostepeni sud pravilno utvrdio i da je donio pravilnu odluku, za razliku od Kantonalnog suda koji je prvostepenu presudu preinačio i odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

17. U odnosu na ove apelanticine navode Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju pobijane presude Kantonalni sud argumentirao svoju odluku, te detaljno obrazložio razloge zbog kojih je prvostepenu preinačio, odnosno razloge zbog kojih apelanticinom tužbenom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti. Kantonalni sud je utvrdio da apelantica, iako ima „goli upis“ u zemljišnim knjigama, nije mogla postati vlasnicom predmetne nekretnine, budući da ni njen prednik s kojim je sklopila kupoprodajni ugovor nije imao više prava, iz razloga što je greškom općinskog službenika ta nekretnina u zemljišnim knjigama postavljena na mjesto koje joj stvarno ne odgovara. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi tokom postupka uspio dokazati da je postao vlasnik predmetne nekretnine savjesno i na temelju valjanog pravnog posla, na temelju čega se i uspio upisati u zemljišne knjige kao vlasnik, da se taj upis u zemljišnoj knjizi promjenio greškom općinskog službenika, te da se tuženi faktički nalazi u posjedu predmetne nekretnine neprekidno od 1964. godine. Kantonalni sud je dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu da se apelantica žali isključivo na utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza izvedenih u postupku, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U odnosu na apelanticine navode da je prilikom donošenja osporene presude povrijeđeno i njeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Europskom konvencijom, te da podrazumijeva «[...] pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima [...]». Iako to apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da povredu ovog prava vidi u odnosu na pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu svojih prava koje je i koristila, budući da je u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom imala priliku u odgovoru na žalbu navesti sve dokaze i činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Činjenica da je žalbeni postupak rezultirao odlukom kojom apelantica nije zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efektivnost pravnih lijekova, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članu 13. Europske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Europske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3295/07 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio