Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3347/07 (A. Ž.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitimno očekivanje
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3347/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3347/07, rješavajući apelaciju Aleksandra Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Živkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-

06-000969 od 31. oktobra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5795/06 od 10. jula 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/I-372-1717/98 od 7. aprila 2006. godine u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Živkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-

06-000969 od 31. oktobra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5795/06 od 10. jula 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/I-372-1717/98 od 7. aprila 2006. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-000969 od 31. oktobra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-5795/06 od 10. jula 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/I-372-1717/98 od 7. aprila 2006. godine.

2. Ustavni sud zapaža da je, prema navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, u obnovljenom upravnom postupku, rješenjem Uprave broj 23/I-372-1717/98 od 7. aprila 2006. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5795/06 od 10. jula 2006. godine odbijen kao neosnovan zahtjev Vida Živkovića (u daljnjem tekstu: apelantov otac) za povrat u posjed stana u ulici Muhameda Hadžijahića broj 22 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000969 od 31. oktobra 2007. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantovog oca i apelanta kojom su pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-5795/06 od 10. jula 2006. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su organi uprave saglasno utvrdili da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantov otac stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana od 6. marta 1973. godine. Također, Kantonalnni sud je naveo da je apelantov otac 23. jula 1998. godine podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, dok je apelant podnio 28. avgusta 2000. godine zahtjev za izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Odluka CRPC) broj 302-1730-1/1 od 25. jula 2000. godine prvostepenom organu uprave. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz zapisnika prvostepenog organa proizlazi da je 12. aprila 2001. godine apelantov otac uveden u posjed predmetnog stana sa članovima porodičnog domaćinstva (supruga Spomenka i sinovi apelant i Bojan). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u posjedu predmetnog stana nalazi apelant sa svojom porodicom.

4. Pored navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelantov otac stekao svojstvo nosioca stanarskog prava i na stanu u ulici Trg Grada Prato broj 26/III, po osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana od 8. avgusta 1991. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantov otac 3. avgusta 1998. godine podnio zahtjev za povrat u posjed stana u ulici Trg Grada Prato broj 26/III, te da mu je rješenjem prvostepenog organa broj 23/5-372-2935/98 od 3. maja 2000. godine dozvoljeno vraćanje u posjed stana s tim da je 3. jula 2000. godine i uveden u posjed navedenog stana. Kantonalni sud je, također utvrdio da je u zapisniku od 3. jula 2000. godine konstatovano da se u posjed stana uvodi apelantov otac sa još tri člana porodičnog domaćinstva (supruga Spomenka i sinovi apelant i Bojan), a da se u posjedu tog stana nalaze apelantov otac, majka i brat.

5. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave, pravilno utvrdili da je apelantov otac po osnovu dva zaključena ugovora o korištenju stana stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na dva stana, te da su shodno tome pravilno izveli zaključak da je apelantov otac u smislu odredbe člana 12. Zakona o stambenim odnosima (Službene novine FBiH“ broj 11/98, 19/99), mogao biti zakoniti nosioc stanarskog prava samo na jednom stanu. Nadalje, utvrđujući da iz ugovora o korištenju stana od 8. avgusta 1991. godine proizlazi da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca kada je on stekao stanarsko pravo na stanu u ulici Trg Grada Prato broj 26/III koji mu je dodjeljen i za članove porodičnog domaćinstva, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno utvrđenje da apelantu u smislu odredbe člana 21. stav 2. ZOSO kao članu porodičnog domaćinstva njegovog oca ne pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 21. stav 2. ZOSO propisano „članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodjeljen i za članove porodičnog domaćinstva“. S obzirom na navedeno, a budući da apelant svoje pravo izvodi iz prava svoga oca kao nosioca stanarskog prava na dva stana, Kantonalni sud je zaključio da je osporeno, kao i prvostepeno rješenje doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Nadalje apelantove navode da je on stvarni korisnik perdmetnog stana, te da predmetni stan predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je apelantov otac zaključenjem ugovora o korištenju stana u ulici Trg Grada Prato broj 26/III, te useljenjem u isti zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva, opredjelio se da taj stan bude njegov dom, odnosno dom članova njegove porodice. Stoga, apelantovo pozivanje na povredu njegovog prava na dom u odnosu na predmetni stan, po mišljenju Kantonalnog suda,predstavlja zloupotrebu navedenog prava u smislu člana 8. Evropske konvencije.

7. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava zaštićena čl. II/3.a), b), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine kao i čl. 2, 3 i 8 Evropske konvencije, te prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome jer smatra da Kantonalni sud i, prije njega, organi uprave nisu cijenili činjenicu da je Odlukom CRPC broj 302-

1730-1/1 od 25. jula 2000. godine potvrđeno da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je navedena odluka konačna i obavezujuća. navedene odluke nije niko izjavio žalbu. Nadalje apelant je navo da je „kao član porodičnog domaćinstva svoga oca stupio u posjed stana u skladu sa članom 1. Anexa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma“, te smatra da mu kao članu porodičnog domaćinstva oca pripada pravo da nesmetano koristi predmetni stan. Također, apelant smatra da je u osporenim odlukama pogrešno izveden zaključak da je njegov dom u stanu koji koriste njegovi roditelji u ulici Grada Prato broj 26/III jer je isto zaključeno na osnovu ugovora o korištenju tog stana od 8. avgusta 1991. godine u kojem je i on naveden i kao član porodičnog domaćinstva svoga oca. Naime, apelant je naveo da je korisnik predmetnog stana, te da taj stan „za njega i njegovu porodicu predstavlja dom u smislu propisa Evropske konvencije“. Osim toga, apelant smatra da mu je ovakvim odlukama upravnih organa i suda povrijeđeno i pravo na imovinu jer po njegovom mišljenju „predmetni stan predstavlja njegovo vlasništvo“ budući da je njegov otac „u toku radnog vijek od 40 godina ulagao 4% bruto ličnog dohodka za stambenu izgradnju“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (...) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (...)

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na dom

10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

11. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi predstavljaju li predmetni stan apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantov otac uveden u posjed predmetnog stana zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva, uključujući i apelanta po odluci nadležnih upravnih organa u postupku povrata predmetnog stana u posjed. Iako je apelantov otac kasnije uveden u posjed drugog stana na kojem je stekao stanarsko pravo, te imajući u vidu da je apelant ostao u predmetnom stanu, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na «dom.

12. Sljedeće pitanje, na koje Ustavni sud treba dati odgovor, jeste da li je «miješanje» u apelantovo pravo na dom opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvenije, odnosno da li je «u skladu sa zakonom». U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Zakon o stambenim odnosima jasno propisuje da članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava koji je stekao stanarsko pravo na drugom stanu ne pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan koji su koristili prije sticanja novog stanarskog prava. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i u momentu kada je njegov otac stekao stanarsko pravo na drugom stanu u koji je također uveden u posjed sa svim članovima porodičnog domaćinstva, mada je apelant faktički ostao živjeti u predmetnom stanu. Shodno tome zaključeno je da apelantu u smislu odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ne pripada pravo da trajno i nesmetano nastavi koristiti predmetni stan, o čemu je dato detaljno i jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, te da njima nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži, a to je zabrana zloupotrebe prava.

13. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

14. U vezi sa apelantovim navodima u odnosu na povredu prava na imovinu Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi stan na kojem apelant nije imao stanarsko pravo niti mu je kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pripadalo pravo da nesmetano koristi predmetni stan, ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju samo na nadi da će mu kao članu porodičnog domaćinstva njegovog oca, pripasti pravo da trajno i nesmetano koristiti predmetni stan, iako je zahtjev njegov oca kao nosioca stanarskog prava za povrat predmetnog stana odbijen, jer je utvrđeno da je apelantov otac stekao stanarsko pravo na drugom stanu u koji je uselio sa članovima porodičnog domaćinstva uključujući i apelanta, koji je faktički ostao živjeti u predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da ovakvo uvjerenje apelanta da mu pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

16. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih ustavnih prava iz čl. II/3.a),

b) i m) Ustava Bosne i Hercegovine kao i čl. 2. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio navodno kršenje ovih prava, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenih prava moguća. Stoga su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović