Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3494/07 (V. P.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3494/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3494/07, rješavajući apelaciju Veselinka Pudara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veselinka Pudara podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-
000 323 od 29. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju Odjeljenje Nevesinje broj P-198/04 od 29. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veselinko Pudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, a kog zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 24. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 323 od 29. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-198/04 od 29. marta 2007. godine.
2. Apelant je tužbom kod Osnovnog suda pokrenuo postupak protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate neisplaćenih naknada na ime toplog obroka i boračkog dodatka.
3. Osnovni sud je presudom broj P-198/04 od 29. marta 2007. godine apelantov precizirani tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na temelju uvida u Sporazum o prestanku profesionalne vojne službe – radnog odnosa u Vojsci Republike Srpske broj 8/1-01-126-12-1843/04 od 10. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između apelanta i tuženog, apelantu prestala profesionalna vojna služba 10. juna 2004. godine. U tački 2. ovog Sporazuma navedeno je da se tuženi obavezuje da apelantu, zbog prestanka službe, isplati otpremninu u jednokratnom iznosu označenom u Sporazumu. Najzad, tačkom 5. navedenog sporazuma regulisano je da se isplatom otpremnine ima smatrati da su ispunjene sve obaveze po osnovu rada prema apelantu. Osnovni sud je ocijenio da se zaključivanjem ovakvog sporazuma apelant odrekao prava da potražuje sporne isplate. Nadalje, obzirom da su bila u pitanju novčana potraživanja, Osnovni sud je ocijenio da je apelant izvršio oprost duga prema tuženom koji je na to pristao, pa je i obaveza tuženog, u skladu sa članom 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, prestala. Citiranim članom regulisano je da obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi. Apelantove navode da je Uprava za civilne i vojne poslove 30. marta 2004. godine izdala uputstvo da lica, kojim je prestala vojna služba zbog smanjenja sistema odbrane i kojim je isplaćena otpremnina, zadržavaju pravo na naknadu neisplaćenih plata i drugih naknada, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, istaknuto je da je tumačenje tačke
5. Sporazuma izvršio organ koji za to nije ovlašten zakonom, te da je eventualno tumačenje mogao dati samo tuženi.
4. Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-07-000 323 od 29. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno cijenio Sporazum, koji je zaključen između apelanta i tuženog, te uredno potpisan i ovjeren. Okružni sud je u potpunosti ostao kod razloga na koje se pozvao Osnovni sud u pogledu tumačenja člana 5. Sporazuma, te primjene relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima o prestanku obaveze na temelju oprosta duga. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da su navodi iz žalbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava po apelantu se ogleda u činjenici da su sudovi pogrešno tumačili član 5. Sporazuma, jer iz citirane odnosno iz bilo koje druge odredbe ovog Sporazuma, ne proizilazi da se apelant odrekao prava da potražuje neisplaćene naknade na ime toplog obroka, kao i boračkog dodatka. Po apelantovom mišljenju, da bi se neko odrekao stečenih prava, ta prava su morala biti taksativno i hronološki pobrojana u navedenom Sporazumu, a što nije slučaj. Shodno pogrešnom tumačenju člana 5. Sporazuma, postupajući sudovi su pogrešno primijenili i član 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U prilog ovim tvrdnjama apelant ističe da je aktom Uprave za civilno-vojne poslove broj 03/2-6-93-1 od 30. marta 2004. godine priznato pravo na neisplaćene plate i sve druge obaveze svim licima kojim je profesionalna vojna služba-radni odnos prestao na isti način kao i njemu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno tumačenje odredbe Sporazuma na temelju koje tuženi nema obvezu isplate neisplaćenih naknada za topli obrok i borački dodatak apelantu, a zbog čega je došlo do pogrešne primjene člana
344. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka, sadrže jasne i argumentovane razloge zbog kojih je zaključeno da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen. Naime, potpisivanjem Sporazuma apelant je prihvatio sve njegove odredbe, pa i sporni član 5., kojim je predviđeno da se isplatom otpremnine sve obveze tuženog prema apelantu po osnovu rada smatraju ispunjenim. S obzirom da su apelantu pravo na topli obrok i borački dodatak pripadali po osnovu rada kod tuženog, jasno je da su obuhvaćeni terminom „sve obaveze“ pa ih nije bilo potrebno posebno navoditi u Sporazumu, kako bi se moglo tvrditi da ih se apelant odrekao, a kako se navodi u apelaciji. Nadalje, s obzirom da su naknada za topli obrok i borački dodatak novčana potraživanja, postupajući sudovi su ocijenili da je apelant potpisivanjem Sporazuma, učinio oprost duga tuženom, a koji je tuženi, prihvatio pa shodno tome i primijenili član 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Na temelju navedenog zaključeno je da obavezni odnos između apelanta i tuženog isplatom otpremnine u jednokratnom iznosu prestao. Nadalje, Osnovni sud je dao obrazloženje i u pogledu tumačenja sporne odredbe Sporazuma, odnosno nije prihvatio tumačenje od strane Uprave za civilno-vojne poslove, budući ga je dalo neovlašteno tijelo. U skladu sa navedenim, osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. Imajući u vidu već izneseni stav u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i stoga, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović