Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3630/07 (I. B.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3630/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3630/07, rješavajući apelaciju Ivana Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Babića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000239 od 20. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-K-06-000 025 od 4. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kog zastupa Sead Agić, advokat iz Travnika, podnio je, 28. decembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000239 od 20. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-K-06-000 025 od 4. decembra 2006. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Travniku da u ovom krivičnom predmetu odloži izvršenje izrečene kazne zatvora do odluke po apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3630/07 od 14. februara 2008. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Kantonalni sud je presudom broj K-132/02 od 17. juna 2005. godine primjenom člana 345. tačka 3. ranije važećeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) apelanta oslobodio od optužbe da je počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 177. stav 5. u vezi sa stavom 3. ranije važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon).
4. Vrhovni sud je rješenjem broj Kž-586/05 od 29. septembra 2006. godine, uvažavajući žalbu Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje, ocjenjujući da je žalba Kantonalnog tužilaštva osnovana u dijelu kojim se pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
5. U ponovnom postupku Kantonalni sud je presudom broj 006-0-K-06-000 025 od 4. decembra 2006. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 177. stav 5. u vezi sa stavom 3. istog člana Krivičnog zakona, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine, dovodeći ga u vezu sa medicinskom dokumentacijom, zapisnikom o obdukciji, foto dokumentacijom i skicom lica mjesta, zapisnikom o uviđaju, nalazom o vještačenju bioloških tragova, te sa iskazima tri svjedoka, medicinska radnika, koji su oštećenog primili u bolnicu. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine utvrđeno je da je oštećeni zadobio povrede lijevog dijela potiljka glave sa prelomom kosti i izlivom krvi u lijevo srednje uho, kao jednu cijelinu te uboj gornje usne sa zvijezdolikom prskotinom sluznice, te krvnom podlivenošću u desnom predjelu obje usne, kao i krvni podliv nadlaktice. Povrede glave po nalazu i mišljenju vještaka nastale su usljed udara snažno zamahnutim čvrstim mehaničkim oruđem, odnosno zbog sudara zamahnutom glavom sa takvom podlogom ili preprekom. Vještak nije isključio mogućnost da su ove povrede mogle nastati i zbog pada oštećenog na tupo tvrdu podlogu, kao i da je do pada oštećenog moglo doći i zbog stanja jake alkoholisanosti u kojem se, u trenutku nastanka povreda, nalazio. Nadalje, povrede nastale u desnom predjelu gornje i donje usne okarakterisane su kao jedna cijelina, koje su uzrokovane jednokratnim djelovanjem zamahnutog čvrstog mehaničkog oruđa. Kao pogodno sredstvo za nastanak ove povrede vještak nije isključio stisnutu šaku-pesnicu. Vještak je povrede glave okarakterisao kao teške i po život opasne koje su kao takve preko njene očekivane komplikacije zapaljenja oba plućna krila, uzrokovale smrt oštećenog. Vještak je zaključio da je nasilna smrt oštećenog u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa povredama lijevog potiljka glave. Povrede desne polovine usana vještak je okarakterisao kao lake tjelesene povrede, te kao uzrok njihovog nastanka isključio pad oštećenog licem na tvrdu podlogu. Ovakav zaključak je utemeljen na činjenici da bi u tom slučaju morale nastati povrede isturenih dijelova lica, kao što je nos i dio u predjelu obrva, a kakve ozlijede nisu evidentirane. Navode odbrane da je povreda u predjelu usana mogla nastati uslijed ugriza ili zbog stiskanja rukom da bi se otvorila usta, vještak je isključio kao mogućnosti, s obzirom na zvijezdoliku prskotinu unutrašnje sluznice koja nije karakteristična za ugriz, već za povredu uzrokovanu mehaničkim oruđem, pri čemu kao pogodno sredstvo nikako ne isključuje i stisnutu šaku. Također, hirurg koji je izvršio primarni pregled oštećenog po dolasku u bolnicu, a na kog se kao svijedoka pozvala odbrana, izjavio je da nije tvrdio da je ozlijeda na usnama uzrokovana ugrizom, te da ne smatra da je njegov nalaz u kontradiktornosti sa nalazom vještaka sudske medicine. U prilog ovoj tvrdnji, ovaj svijedok je istakao da je on pregled povrede izvršio s aspekta da li treba intervenisti kao hirurg, a da za pojašnjenje izgleda povrede postoji sudski vještak, koji je za svoj nalaz pouzdanijim ocijenio obdukcioni nalaz, a ne primarni pregled hirurga koji je povredu na usnama okarkterisao beznačajnim sa hirurškog stanovišta. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka koji su bili prisutni u lokalu u trenutku kada je došao oštećeni, odnosno koji su s njim bili u društvu ili im je oštećeni bio u vidokrugu, sud je zaključio da oštećeni nije imao povreda na licu kada je došao u lokal, odnosno da ih nije zadobio dok je sjedio u lokalu. Iz iskaza tri medicinska radnika koji su oštećenog primili u bolnici, proizilazi da je oštećeni doveden sa povredama u predjelu usana te sa manjim curenjem krvi iz nosa. Ove povrede uočio je i svjedok koji je apelantu pomogao da oštećenog unesu u automobil i prevezu do bolnice. Na temelju navedenog, sud je zaključio da je povreda u predijelu usana nastala kada je oštećeni ostao sam sa apelantom, obzirom da su svjedoci koji su oštećenog vidjeli u lokalu kritične noći potvrdili da u lokal nije došao sa povredama lica, odnosno da ih nije zadobio za vrijeme boravka u lokalu. Nadalje, curenje krvi iz nosa upućuje na zaključak da do ovih povreda nije došlo ulijed ugriza nego zadavanjem udarca pesnicom u predjelu usta. Navode odbrane da je oštećeni prilikom izlaska iz lokala zapeo za prag na ulaznim vratima, te pao pored stepenica usled čega je zadobio ove povrede, sud je ocijenio kao neistinite i usmjerene na izbjegavanje krivične odgvornosti. Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da iz foto dokumentacije, skice lica mjesta i vještačenja bioloških tragova na mjestu pada proizilazi da je oštećeni, nakon što je zapeo za prag, pao na četiri metra udaljenosti od praga za koji je zapeo, a što je ocijenjeno kao nelogično s obzirom na jako alkoholisano stanje u kojem se oštećeni nalazio, te s obzirom na činjenicu da se radilo o čovijeku koji je bio visok 180 cm i dobro uhranjen. S obzirom na navedeno, zaključeno je i da su neprihvatljivi navodi odbrane da se oštećeni prilikom pada zavrtio oko svoje ose za 180o i pao uslijed čega je zadobio povrede u lijevom potiljku glave. Pri tom, sud je imao u vidu i izjavu samog apelanta da je, kad je prišao oštećenom, primijetio da mu je iz nosa curila krv, a da je vještak sudske medicine bio izričit da se povreda na potiljku nije mogla dovesti u vezu sa krvarenjem iz nosa. Na temelju svega navedenog zaključeno je da oštećeni povredu na lijevom potiljku glave nije zadobio uslijed spoticanja i pada, nego da je prethodno zadobio udarac pesnicom od apelanta u predjelu usana uslijed čega je pao unazad i udario glavom o tlo ispred lokala, a koje je po ocijeni vještaka sudske medicine, pogodno da uzrokuje povrede na potiljku glave koje su nastale kod oštećenog. Na ovakav nastanak povrede po ocijeni suda upućuje i činjenica da je oštećeni udarac pesnicom zadobio u desnu stranu usana, pa je logičan njegov pad unazad sa težinom udara na lijevu stranu potiljka. S obzirom na način izvršenja krivičnog djela i okolnosti pod kojim je učinjeno, sud je zaključio da je apelant pri preduzimanju navedenih radnji bio svijestan da usled takvog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica u vidu teške tjelesne povrede koja je opasna po život ali je pristao na njeno nastupanje. U vezi s tim sud je cijenio činjenicu da je apelant radio kao domaćin u lokalu u kojem se često sretao sa gostima u alkoholisanom stanju te mu je bila poznata ograničena sposobnost alkoholisanih gostiju da održavaju i kontrolišu ravnotežu. Na drugoj strani, apelant je uobičajene fizičke konstitucije i snage, pa je morao biti svijestan da će, udarcem pesnicom u lice oštećenog u stanju u kom se nalazio, uzrokovati njegov pad unazad, uslijed čega će doći do udarca glavom o tlo, a zbog čega mogu nastati tešeke ozlijede koje mogu biti opasne po život. Sposobnost apelanta da kontroliše svoje postupke, kao i da shvati značaj radnji koje preduzima, potvrđena je i od vještaka neuropsihijatra. Tvrdnje odbrane da apelant nije imao motiv da fizički napadne oštećenog sud je ocijenio irelevantnim jer motiv nije bitno obilježje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i za koje je oglašen krivim, odnosno postojala je mogućnost da on nastane u trenutku kada su se oštećeni i apelant našli ispred lokala. Cijeneći sve olakšavajuće okolnosti, od kojih nije našao uporište u provedenim dokazima za tvrdnje odbrane da je apelant pokušavao pomoći oštećenom, odnosno da izdržava bolesne roditelje, te zbog činjenice da nije našao ni jednu otežavajuću okolnost apelantu je izrečena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci kao adekvatna težini krivičnog djela, ličnosti apelanta i njegovom ponašanju nakon izvršenja djela, te je zaključeno da se izrečenom kaznom ostvaruje svrha kažnjavanja.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-07-000239 od 20. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao nesonovanu i potvrdio presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud proveo sve radnje i raspravio sva pitanja na koja je bilo ukazano prethodnim rješenjem Vrhovnog suda kojim je ukinuta ranija oslobađajuća presuda, a pri čemu su cijenjeni i svi navodi odbrane. Zaključeno je da osporena presuda sadrži valjane razloge i prihvatljivo obrazloženje, te da se žalbom neopravdano ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, obzirom da i nije navedno o kojoj procesnoj povredi se radi, kao i da nisu počinjene ni druge povrde odredaba krivičnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi iz žalbe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, istaknuto je da je prvostepeni sud odluku donio prije svega na temelju nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, ali i drugih materijalnih dokaza: zapisnika o uviđaju, skice lica mjesta i foto dokumentacije. Vještak sudske medicine dao je detaljan i jasan opis povreda koje je oštećeni zadobio, izvršio analizu njihovog uzroka i sredstava kojim su mogle biti nanesene, te jasno i nedvosmisleno isključio mogućnost nastanka povreda u predjelu usana uslijed pada ili ugriza, s obzirom na njihov izgled i oblik, te kao pogodno sredstvo za njihovo nanošenje naveo stisnutu pesnicu. Nadalje, s obzirom na tragove krvi ispred lokala koji su konstatovani u zapisniku o uviđaju, skici lica mjesta i foto dokumentaciji i to na udaljenosti od 3 do 6 m od stepenica ugostiteljskog objekta, nelogičan je navod odbrane da je oštećeni, uslijed spoticanja od prag na ulaznim vratima mogao pasti na tolikoj udaljenosti od mjesta spoticanja, te da pri tom padne i udari lijevom stranom potiljka. U vezi s tim zaključeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da bi oštećeni, pri padu uslijed spoticanja pao licem prema tlu, a ne lijevom stranom potiljka. Također, ovako zadobijene povrede je i vještak sudske medicine ocijenio kao karakteristične za padanje unazad. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je do pada oštećenog došlo nakon što ga je apelant udario u desnu stranu lica, od kog udarca je oštećeni pao i udario tjemenim djelom glave o čvrsto tlo, te pri tom zadobio tešku i po život opasnu povredu. S obzirom da su za ovakvu odluku dati valjani i obrazloženi razlozi koje prihvata i ovaj sud, apelantovi navodi da nije udario oštećenog i da je on pao spotaknuvši se, ocijenjeni su neprihvatljivim. Neosnovanim su ocijenjeni navodi o povredi krivičnog zakona, odnosno zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno apelanta oglasio krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 177. stav 5. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona, a ne za krivično djelo ubistva iz nehata iz člana 173. Krivičnog zakona, s obzirom da je kivčno djelo teška tjelesna povreda apelant počinio sa eventualnim umišljajem, a u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio je uračunljiv. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i navod da je izrečena kazna prestroga. Ovakvu ocjenu Vrhovni sud je zasnovao na olakšavajućim i otežavajućim okolnostima pobrojanim u prvostepenoj presudi kao i u žalbi, te zaključio da je izrečena kazna adekvatna prirodi i težini krivičnog djela, jačini povrede zaštićenog dobra, stepenu krivnje, okolnostima pod kojim je djelo počinjeno, te da se izrečenom kaznom postiže kako opšta tako i posebna svrha kažnjavanja.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), presumpcija nevinosti iz člana 6. stav
2. Evropske konvencije, te pravo da ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku knvenicju. Apelant također smatra da je povrijeđen i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Povreda navednih prava po apelantu se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da se vještak sudske medicine u svojoj konstataciji da je oštećeni najvjerovatnije zadobio povrede usled udarca u predio lica od kog je pao na potiljak, nije mogao očitovati kada je oštećeni zadobio povrede na licu, da li je s njima došao u lokal, da li dok je bio u lokalu ili neposredno prije pada. Također, pri konstataciji da je uzrok pada mogao biti teško alkoholisano stanje koje je vještak sudske medicine ocijenio u iznosu od 2 promila, zanemarena je izjava svjedoka koji je tvrdio da je oštećeni od alkohola bio pocrnio u licu, a medicinska nauka je utvrdila da ovakve promijene boje lica nastaju od znatno većeg stepena alkohola u krvi. U vezi s tim, apelant ističe da je zanemareno da u tako alkoholisanom stanju čovjek ne može ni hodatiti, ni paziti kako hoda, a posebno nema orijentaciju u vremenu i prostoru. Uprkos tome, oba suda su zaključila da je oštećeni zadobio povrede uslijed njegovog udarca u predijelu lica zbog kog je pao i povrijedio potiljak, a da pri tom on nije imao motiv da oštećenog udari, odnosno da to i nije utvrđivano u postupku. Apelant smatra da u prvostepenoj presudi nije utvrđeno da je povreda na usni oštećenog nastala uslijed njegovog udarca, te da li je ova povreda nastala nakon izlaska iz kafane, kao i da li je zbog njegovog udarca oštećeni pao i zadobio povrede u predjelu potiljka. U vezi s tim, ističe i da je zanemarena izjava svjedoka hirurga sa dugogodišnjim iskustvom, koji je oštećenog primio u bolnici, da povreda u predjelu lica za njega kao hirurga nije bila značajna i da se radilo o površinskoj povredi sluznice, koja izgleda kao da se čovjek ugrize za usnu. Pogrešna primjena materijalnog prava po apelantu se ogleda u čijenici da je za postojanje krivičnog djela iz član 177. stav 5. ranijeg Krivičnog zakona, a za koje je oglašen krivim, potrebno da je oštećenom nanesena teška tjelesna povreda, kao osnovno dijelo, pa da je zbog te povrede nastupila smrt, te da je u odnosu na tešku tijelesnu povredu postojao umišljaj. Po apelantovom mišljenju, iz nalaza vještaka proizilazi da je povrda u predijelu usta laka tjelesna povreda, pa da zbog toga nema osnovnog djela teške tjelesne povrede, a na temelju koje može nastupiti kvalifikatorna okolnost, smrtna posljedica. S obzirom da svi ljekari udarac u lice opisuju kao lagan, očigledno je da nije mogao ni pomisliti da će takav udarac imati nastale posljedic. Na temelju navedneog apelant smatra da se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o ubistvu iz nehata. Zbog toga je, po apelantovom mišljenju, stanovište Vrhovnog suda da je krivično djelo učinjeno sa eventualnim umišljajem pogrešno, jer bi se u tom slučaju radilo o krivičnom djelu ubistva izvršenom sa eventualnim umišljajem.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
11. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih presuda data jasna i precizna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog. U pogledu navoda iz apelacije da nije utvrđeno kada su nastale povrede na licu oštećenog, te da li je do pada oštećenog došlo uslijed stanja jake alkoholisanosti, kao i da nije utvrđeno da je on oštećenom zadao udarac šakom u lice, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i obrazložene razloge u pogledu svakog od ovih navoda, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, iz predočenog Ustavnom sudu kao i iz navoda u apelaciji, ne može se zaključiti da su apelantu u toku postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način bile uskraćene garancije koje pruža pravo na pravično suđenje, a apelant u tom smislu ne nudi dokaze ni u samoj apelaciji koji bi upućivali na drugačiji zaključak. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je primjena materijalnog prava i pravna kvalifikacija krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim, utemeljena na utvrđenom činjeničnom stanju, a na temelju čega je i zaključeno da su se stekla obilježja krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim. Pri tom, iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud nije mogao zaključiti da su sudovi u svojoj ocjeni u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, odnosno primjene materijalnog prava postupali proizvoljno. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu očigledno neosnovana.
12. Nadalje, apelant smatra da je povrijeđena presumpcija nevinosti, te da su sudovi propustili da primjene princip in dubio pro reo. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
13. Iz obrazloženja i zaključaka koja je Ustavni sud dao u prethodnom dijelu ove odluke u odnosu na prvi dio apelatovih navoda proizilazi da su redovni sudovi proveli teljemeljit dokazni postupak u cilju utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti, a zatim su u odlukama dali obrazloženja iz kojih proizilazi da su u potpunosti ispunili svoju obavezu iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud stoga smatra da su navodi apelanta da je osporenim presudama povrijeđena presumpcija nevinosti i s tim u vezi princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stava 2. Evropske konvencije, neutemeljeni.
14. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno i pravo da ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. U apelaciji se međutim ne navodi u kojim prilikama su apelantu bila uskraćena ova prava, odnosno koje od dokaza koje je on ponudio ili svjedoka koje je predložio sud nije proveo, odnosno koje je odbio da sasluša, kao ni da je bio onemogućen u ispitivanju svjedoka i preispitivanju dokaza koje je u postupku ponudio tužilac. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu paušalni i neutemeljeni.
15. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da navodi iz apelacije ne upućuju na zaključak da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1.,2. i 3. d) Evropske konvencije, pa u vezi s tim zaključuje da su navodi o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant također smatra da mu je osporenim presudama povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu ali se u apelaciji ne iznose posebni navodi kojim bi se obrazložilo u čemu se povreda navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu sastoji, odnosno to nije moguće utvrditi na osnovu navoda iz apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju paušalni i kao takvi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović