Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-466/08 (H. M., H. M., N. M. i T. M.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ostavinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-466/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-466/08, rješavajući apelaciju Hasije Mahmutbegović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasije Mahmutbegović, Hasana Mahmutbegovića, Nusreta Mahmutbegovića i Tahire Majdančić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-869/05 od 27. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-541/00 od 16. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasija Mahmutbegović, Hasan Mahmutbegovića, Nusret Mahmutbegović i Tahira Majdančić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Đurđevika, podnijeli su 17. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-869/05 od 27. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-541/00 od 16. juna 2003. godine. Od apelanta je zatraženo da dopune apelaciju 14. februara 2008. godine, a što su oni i učinili 26. februara 2008. godine.

2. Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti, broj AP 2126/05 od 21. decembra 2006. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata podnesenu protiv navedenih presuda, zato što je bila preuranjena jer je postupak po reviziji bio u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud donio je rješenje, broj 070-0-Rev-

06-000384 od 13. februara 2007. godine, kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu u skladu sa članom 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 53/99), a koji se primjenjivao na predmetni slučaj u skladu sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku.

3. Rješenjem o nasljeđivanju broj O-201/01 od 4. novembra 2003. godine apelanti su oglašeni zakonskim nasljednicima iza umrle majke Ajiše Mahmutbegović, kći Ibrahima (u daljnejm tekstu: majka apelanata). U tačci II rješenja utvrđeno je da zaostavštinu iza majke apelanata čini označena nekretnina (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Najzad, u tački III rješenja utvrđeno je da se sporna nekretnina dodjeljuje zakonskoj nasljednici, apelantici Hasiji, bez ikakvih uslova i ograničenja, u dijelu 1/1.

4. Senija Mahmutbegović, rođena Čanić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) tužbom kod Općinskog suda je zatražila da se utvrdi da je postala posjednik i vlasnik sa dijelom 1/1 sporne nekretnine po osnovu kupovine vlastitim sredstvima od ranijeg vlasnika i posjednika, a što su apelanti kao zakonski nasljednici svoje umrle majke, koja je upisana kao posjednik sporne nekretnine, dužni priznati i trpiti da se ona upiše kao posjednik sporne nekretnine sa dijelom 1/1, te joj spornu nekretninu predati u posjed i na mirno raspolaganje.

5. Općinski sud je presudom broj P-541/00 od 16. juna 2003. godine u cjelini usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev, te apelante obavezao da joj nadoknade troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju je istaknuto da je tužiteljica dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva jer je u postupku utvrđeno da je njen otac zaključio usmeni kupoprodajni ugovor sa ranijom vlasnicom sporne nekretnine i isplatio joj kupoprodajnu cijenu. Ovakav zaključak sud je utemeljio na iskazu dva svjedoka, srodnika ranije vlasnice sporne nekretnine, te izjave tužiteljicine sestre, a koji su bili prisutni pri zaključenju navedenog ugovora. Ugovor je u cjelini realizovan, a nakon čega je tužiteljica stupila u posjed sporne nekretnine i koristila je nesmetano sa bivšim mužem (apelant Hasan Mahmutbegović) za vrijeme trajanja bračne zajednice. Nadalje, dva svjedoka, prve komšije, potvrdili su da su spornu nekretninu koristili tužiteljica i apelant Hasan, te da nikad nisu vidjeli nikog od ostale porodice Mahmutbegović da koriste spornu nekretninu. Obzirom da je usmeni ugovor zaključen 1978. godine, da je u cjelini realizovan od obje ugovorne strane, u skladu sa članom 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti je pravno valjan i proizvodi pravno dejstvo od momenta njegovog zaključenja, a od kada je tužiteljica postala zakoniti i savjesni posjednik sporne nekretnine. Također, tužiteljica je stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini i putem dosjelosti, u smislu člana 31. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je spornu nekretninu nesmetano koristila preko 20 godina savjesnog posjeda. Općinski sud nije prihvati iskaze trojice svjedoka da su apelantu Hasanu do 1992. godine pomagali tako što su na spornoj nekretnini kosili travu i kupili sijeno, jer je ocijenio da su bili neuvjerljivi, nesigurni i pristrasni. Najzad, na temelju nalaza i mišljenja vještaka identifikovana je sporna nekretnina, te utvrđeno da je na njoj 1990. godine, a za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i apelanta Hasana, sagrađen pomoćni stambeni objekat. U vezi s tim, zaključeno je da supružnici ne bi gradili objekat na parceli koja nije njihova.

6. Kantonalni sud je presudom broj Gž-869/05 od 27. juna 2005. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze, pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je dao valjane razloge kojim svjedocima poklanja vjeru, a koje i zašto nije prihvatio, a što prihvata i ovaj sud. Nadalje, istaknuto je da je apelant Nusret, u više navrata u toku prvostepenog postupka, izjavio da ne osporava da je tužiteljica kupila spornu nekretninu ali da ona nije imala ugovor o kupoprodaji, nego njihova majka, pa da tužiteljica zbog toga nema valjan pravni osnov za upis, kao ni za korištenje sporne nekretnine. Cijeneći ovu izjavu sa izjavama svjedoka čije iskaze je sud prihvatio, kao i onih koje nije prihvatio, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je spornu nekretninu kupila tužiteljica, odnosno da ona predstavlja njenu posebnu imovinu u smislu člana 264. stav 4. Porodičnog zakona. Na zaključak da je kupoprodaja sporne nekretnine obavljena 1978. godine, po mišljenju Kantonalnog suda, upućuje i činjenica da je kupoprodajni ugovor između ranije vlasnice i majke apelanta također zaključen 1978. godine, a koji je, po ocijeni ovog suda bio samo fiktivan. U pogledu žalbenih navoda apelanata da je tužiteljica morala imati pismeno zaključen ugovor o kupoprodaji, a kako bi mogla polagati vlasnička i druga prava na spornoj nekretnini, ukazano je da je tek stupanjem na snagu Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 22/91) od 4. januara 1979. godine, odnosno članom 9. navedenog zakona, propisana obavezna pismena forma ugovora o kupoprodaji nepokretnosti. Također, članom 46. stav 1. navedenog zakona propisano je da su punovažni svi ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, i ako nisu sačinjeni u pismenoj formi, uz uslov da su ugovarači, do stupanja na snagu zakona, izvršili u cijelini ili u pretežnom djelu obaveze iz ugovora. S obzirom da je u prvostepenom postupku na nesumnjiv način utvrđeno da je volja ugovarača bila da tužiteljica kupuje spornu nekretninu, da su se ugovarači sporazumili o bitnim sastojcima ugovora (član 26. u vezi sa čl. 454., 458. stav 1., 467 i 516. Zakona o obligacionim odnosima) Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud porgrešno cijenio materijalne dokaze (kupoprodajni ugovor i nalaz vještaka) neosnovani.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2., pravo na naknadu za pogrešnu presudu iz člana 3. i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je tužiteljica prvo pokušala u brakorazvodnoj parnici predstaviti spornu nekretninu kao bračnu tečevinu, da u tome nije uspjela, pa je podnijela novu tužbu. Apelanti smatraju da su nižestepeni sudovi propustili da daju obrazloženje zašto ugovor o kupoprodaji koji ispunjava sve zakonske uslove, a koji je zaključila njihova majka sa ranijom vlasnicom, ne prihvataju, odnosno nazivaju „fiktivnim“. Ovakav zaključak se nije mogao utemeljiti samo na izjavama svjedoka koje je predložila tužiteljica. Po mišljenju apelanata trebalo je prvo raskinuti postojeći kupoprodajni ugovor, pa tek onda utvrđivati da li je ranija vlasnica usmenim ugovorom prodala sporne nekretnine tužiteljici. Ovo iz razloga što je na temelju pismenog kupoprodajnog ugovora njihova majka već bila uknjižena u katastarskom operatu, a nakon čega je i plaćan porez i druge obaveze po osnovu sporne nekretnine. Nadalje, apelanti ističu da je pogrešno interpretirana izjava apelanta Nusreta da je tužiteljica kupila spornu nekretninu od ranije vlasnice, odnosno da on nikad nije dao ovakvu izjavu. U prilog ove tvrdnje apelanti nisu priložili bilo kakve dokaze. Nadalje, apelanti ističu da su sudovi propustili da utvrde zbog čega tužiteljicin otac nije zaključio i pismeni ugovor, odnosno zašto je ranija vlasnica zaključila i ovjerila pismeni ugovor sa njihovom majkom kod Osnovnog suda u Tuzli. Apelanti ističu da su u više navrata u toku postupka isticali prigovor zastare, a što sudovi uopšte nisu cijenili. U vezi s tim, ističu da je nakon 1978. godine kada je sporna nekretnina bila upisana na njihovu majku, uslijedilo avio-snimanje, izlaganje podataka, te odluka Komisije za izlaganje podataka, a da tužiteljica nije imala primjedbi u pogledu činjenice da je njihova majka upisna kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine. Najzad, ni nakon okončanog ostavinskog postupka, tužiteljica se nije oglašavala. Umjesto toga, nakon 22 godine, tj. u decembru 2000. godine, podnijela je tužbu radi pobijanja pismenog ugovora koji je imala njihova majka, odnosno nakon proteka svih rokova. Činjenicu da je tužiteljicin otac zaključio usmeni ugovor sa ranijom vlasnicom apelanti osporavaju s obzirom i na cijenu koja je pri tom plaćena ranijoj vlasnici, ističući da ona nije realna, za razliku od cijene koju je platila njihova majka i koja je označena u ugovoru u kojem je ona bila ugovorna strana, a što sudovi uopšte nisu cijenili. Najzad, apelanti ističu da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nezavisan i nepristrasan sud, ali ove navode posebno ne argumentuju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. st. 1 i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 2126/05 od 21. decembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom su apelanti osporavali presudu Kantonalnog suda broj Gž-869/05 od 27. juna 2005. godine i presudu Općinskog suda, broj P-541/00 od 16. juna 2003. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000384 od 13. februara 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena iz razloga utvrđenih članom 364. stav 3. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku, a koji se primjenjivao u konkretnom slučaju shodno članu 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj Gž-869/05 od 27. juna 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda apelantima uručena 12. avgusta 2005. godine, a da je apelacija u kojoj su apelanti osporili presudu broj Gž-869/05 od 27. juna 2005. godine, podnesena 13. septembra 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima tužiteljica je dokazivala i dokazala postojanje usmenog ugovora na kom je zasnivala svoj tužbeni zahtjev. Redovni sudovi su ovakav zaključak utemeljili na izjavi tri svjedoka koja su prisustvovala njegovom zaključenju. Također, na temelju izjava svjedoka utvrđeno je da su tužiteljica i apelant Hasan (njen biviši muž) jedini koji su koristili spornu nekretninu. Na temelju ovako utvrđenih činjenica, sudovi su utvrdili da je usmeni ugovor u cjelini ispunjen, da je zaključen prije stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti, pa da je u skladu sa člana 46. stav 1. navedenog zakona pravno valjan i da proizvodi dejstvo od momenta zaključenja. Na drugoj strani, apelanti su u toku postupka tvrdili da tužiteljica nema nikakva prava u odnosu na spornu nekretninu jer je njihova majka zaključila pismeni ugovor sa ranijom vlasnicom, te se na osnovu njega i uknjižila u zemljišne knjige. Nadalje, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je jedan od apelanata u više navrata u toku postupka izjavio da tužiteljica jeste kupila spornu nekretninu ali da ne može polagati nikakva prava na nju jer nema pismeni ugovor kao njihova majka. U vezi s navodima iz apelacije da ovakva izjava nije data, odnosno da je pogrešno interpretirana, Ustavni sud primjećuje da ovu tvrdnju apelanti ničim nisu pokrijepili, odnosno da ne nude dokaze da su tražili uvid u spis i bili uskraćeni u tome, a kako bi eventualno obezbijedili kopije zapisnika sa ročišta kojim bi potvrdili navode da ovakva izjava nije data, odnosno da je pogrešno interpretirana. Isto vrijedi i u pogledu navoda iz apelacije da su sudovi propustili da odluče o prigovoru zastarjelosti tužiteljicinog zahtjeva. Također, ni u toku postupka pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji apelanti ne osporavaju zaključenje usmenog ugovora, niti ističu da je ovaj ugovor eventualno zaključen nakon zaključenja pismenog ugovora na koji se pozivaju. Najzad, u pogledu tvrdnje da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili činjenicu da je njihova majka imala zaključen ugovor u pismenoj formi, na osnovu kog je bila uknjižena kao vlasnik sporne nekretnine, Ustavni sud prije svega ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je ovaj navod u suprotnosti sa dijelom obrazloženja presude Kantonalnog suda u kojoj je dato detaljno obrazloženje zbog čega su žalbeni navodi apelanta da je prvostepena presuda u suprotnosti sa materijalnim dokazima, tj. pismenim ugovorom o kupoprodaji i nalazom vještaka, ocijenjeni kao neosnovani. Pri tom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je kantonalni sud u svojoj ocijeni postupao proizvoljno ili diskriminatorski.

13. Najzad, apelanti ističu da im je povrijeđeno i pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, ali ove tvrdnje ni na koji način nisu obrazložili, a iz svega predočenog Ustavnom sudu ne postoji ništa što bi pokretalo pitanje nezavisnosti ili nepristranosti redovnih sudova.

14. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Nadalje, apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, a koji su već detaljno obrazloženo u ovoj odluci, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Nadalje, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava garantovana članovima 2., 3. i

4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud prije svega primjećuje da se navedeni članovi Evropske konvencije tiču isključivo prava lica u vezi sa «krivičnom optužbom», a u konkretnom slučaju predmet postupka je bilo utvrđivanje građanskih prava i obaveza tužiteljice i apelanta. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2., pravo na naknadu za pogrešnu presudu iz člana 3. i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-466/08 (H. M., H. M., N. M. i T. M.) | Sudska praksa | Aktio