Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3496/07 (V. Đ.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3496/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3496/07, rješavajući apelaciju Vuka Đurice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vuka Đurice podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-U-000 336 od 29. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vuk Đurica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 11. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-000 336 od 29. oktobra 2007. godine. Ustavni sud FBiH je 21. decembra 2007. godine proslijedio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) predmetnu apelaciju.

2. Postupajući po apelantovoj žalbi zbog „ćutanja administracije“ Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel), Ministarstvo građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo rješenje broj UP-

09-03-25-1602/01 od 7. maja 2007. godine kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u ulici Kneza Domagoja broj 19. u Mostaru.

3. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da je ovaj organ uvidom u spis predmeta utvrdio da prvostepeni općinski organ nije zaprimio apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, na koji se apelant poziva u svojoj žalbi, koji je 25. juna 1999. godine navodno podnio prvostepenom organu putem Pošte u Beogradu. Uvidom u žalbu i priložene dokaze, kopiju potvrde o prijemu pošiljke i očitovanja Odjela od 16. februara 2000. godine i 7. februara 2003. godine, u skladu sa odredbom člana 243. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), ovaj drugostepeni organ je nedvojbeno zaključio da kod Odjela ne postoji apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, kao i da ne postoji takav zahtjev podnesen od strane A. Đ., kao nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu čiji je apelant pastorak. S tim u vezi, Ministarstvo je konstatovalo da je apelantova žalba neblagovremena, jer je zasnovana na neadekvatnim argumentima, neadekvatnom potvrdom beogradske Pošte iz koje nije vidljivo šta je apelant podnio Odjelu, kao nadležnom stambenom organu, jer se u spisu nalazi spomenuti zahtjev bez prijemnog pečata Odjela. Nadalje, ovaj organ je naveo da je iz potvrde Odjela broj 07/II-284/00 od 16. februara 2000. godine vidljivo da A.Đ. nije podnijela u zakonskom roku zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, kao i da je, također, iz potvrde istog organa broj 01-III-04-25-1-397/01 od 7. februara 2003. godine vidljivo da apelant nije podnio predmetni zahtjev u zakonskom roku. U tom smislu, imajući u vidu naprijed navedene činjenice, Ministarstvo je zaključilo da apelant nije, u skladu sa odredbom člana 100. stav 2. ZUP-a i čl. 5. i 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99), podnio u zakonom predviđenom roku zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, na čemu se njegov žalbeni zahtjev zasniva, pa se na isti ne mogu primijeniti odredbe člana 216. ZUP-a, tj. da se na nepostojeći zahtjev ne mogu primijeniti nikakvi rokovi u postupanju.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-000 336 od 29. oktobra 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 7. maja 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je ovaj sud uvažio apelantov tužbeni navod u pogledu blagovremenosti podnošenja njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da smatra dokazanim da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed podnio u roku propisanom članom 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, sud je naveo da u spisu predmeta postoji kopija apelantovog zahtjeva od 23. juna 1999. godine, a činjenica da na predmetnom zahtjevu nije stavljen prijemni pečat i što isti nije zaveden u knjigu protokola je propust nadležne službe prvostepenog organa, a ne apelantov propust.

5. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je apelantova tužba neosnovana iz drugih razloga, navodeći da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je propisano članom 6. Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/99, 12/99 i 19/99), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelant je predmetni zahtjev podnio kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, jer je A.Đ. umrla 20. jula 1989. godine, što dokazuje izvodom iz matične knjige umrlih. U tom smislu, Kantonalni sud je ispitao da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu u smislu člana 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, te je u tom prvcu saslušao svjedoke. Kantonalni sud je, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, kada se ti iskazi cijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, izveo zaključak da apelant sa A.Đ., dok je ona bila živa, nije zajedno trajno živio i stanovao u predmetnom stanu.

6. Kantonalni sud je naveo da se iz iskaza svjedoka vidi da je apelant i prije izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini živio u Beogradu, te povremeno dolazio u predmetni stan, ali da se njegovo povremeno dolaženje i posjećivanje A.Đ. ne može smatrati trajnim življenjem i stanovanjem sa nosiocem stanarskog prava. U prilog ovoj tvrdnji, Kantonalni sud je naveo da ide i potvrda preduzeća „SOKO“ Zrakoplovstvo d.o.o. Mostar broj 048/03/0P od 11. februara 2003. godine u kojoj se navodi da je prema evidenciji tog preduzeća nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila A.Đ.. Nakon njene smrti nije vršen prijenos stanarskog prava na članove porodičnog domaćinstva, već je predmetni stan stavljen na raspolaganje i dodjelu preduzeću, a uslijed ratnih dejstava proglašen napuštenim. Također, Kantonalni sud je istakao da u spisu predmeta ne postoji nijedan dokaz iz koga je vidljivo da je apelant poslije smrti A.Đ. preduzeo bilo kakvu radnju u vezi sa prijenosom stanarskog prava, odnosno radnju koja bi imala za posljedicu da on postane nosilac stanarskog prava, te da iz iskaza nekih od saslušanih svjedoka proizlazi da apelant i poslije smrti A.Đ. nije trajno koristio predmetni stan, odnosno da je u isti navraćao samo ponekad. Ovakav zaključak Kantonalni sud je zasnovao i uvidom u dopis preduzeća „URBING“ Mostar (pravni sljednik JP „PROSTOR“ Mostar) broj 01/I-247/07 od 21. septembra 2007. godine u kojem je navedeno da je JP „PROSTOR“ Mostar formirao 1992. godine komisiju za popis stanova, te da je utvrđeno da se 9. septembra 1992. godine u predmetnom stanu nalazio B.Dž. sa familijom, koji je predmetni stan koristio bez ikakvog rješenja, odnosno po vlastitom kazivanju kao podstanar.

7. Kantonalni sud je nadalje istakao da bez obzira što je prema nekim dokazima izdatim od strane nadležnih organa (uvjerenje o prebivalištu, izvod iz popisa stanovništva) apelant registrovan kao lice koje je imalo prebivalište na adresi predmetnog stana, po ocjeni ovog suda same te činjenice (prijava prebivališta, te zaticanje apelanta u predmetnom stanu za vrijeme popisa stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine) ako se uporede sa ostalim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, posebno sa iskazima saslušanih svjedoka, apsolutno ne upućuju na zaključak da je apelant trajno živio i stanovao sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu. U tom smislu, Kantonalni sud je naveo da sama prijava prebivališta na određenoj adresi ne znači i stalnost (trajnost) stanovanja na toj adresi, a iz samog prijavljivanja prebivališta ne proizlazi i obaveza stalnog stanovanja na prijavljenoj adresi, niti postoji efektivan sistem kontrole prijavljenih prebivališta iz tog razloga. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Kantonalni sud je odlučio da apelant nije imao status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava A.Đ. u smislu člana 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, te da prema članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nema pravo povratka u posjed predmetnog stana.

8. Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporenu odluku naveo presudu Kantonalnog suda broj 007-0-U-000 336 od 29. oktobra 2007. godine, ali da se nije direktno izjasnio za koja prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra da su mu povrijeđena osporenom odlukom. Međutim, Ustavni sud zaključuje da iz navoda apelacije i dokumentacije priložene u spisu očigledno proizlazi da apelant ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelant u apelaciji navodi da je Kantonalni sud propustio da na pravilan i potpun način utvrdi činjenično stanje i primijeni materijalno pravo, poklonivši veću pažnju iskazima svjedoka nego pisanim materijalnim dokazima u dokaznom postupku čime je, kako tvrdi, sud počinio bitne povrede Zakona o upravnim sporovima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović