Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-201/08 (E. B., B. B., F. B., R. T., R. F.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-201/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-201/08, rješavajući apelaciju Ejuba Begića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ejuba Begića, Benisa Begića, Faika Begića, Remze Turnadžić, Razije Ferhatbegović i Kasima Begića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-239/05 od 31. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama-Odjeljenje u Kladnju broj P. 184/02-K od 17. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ejub Begić, Benis Begić, Faik Begić, Remza Turnadžić, Razija Ferhatbegović i Kasim Begić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kladnja, koje zastupa apelant Ejub Begić, podnijeli su 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-239/05 od 31. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama-Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 184/02-K od 17. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P. 184/02-K od 17. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-239/05 od 31. oktobra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog JP BH Telecom Sarajevo-Direkcija Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade materijalne štete na prilaznom putu, na parceli apelanata, kamenom zidu, kanalizacionim i vodovodnim cijevima, te zbog prouzrokovanja troškova apelantima za sprečavanje daljnje štete postavljanjem potpornog zida, isplati iznos od 6.722,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza sud utvrdio da su radnici tuženog u aprilu 1999. godine vršili otkopavanje kablova na podzemnoj PTT mreži i to pored parcela apelanata i telefonskog stuba, u dužini od 4,8 metara, širine jedne lopate i dubine 80 centimetara. Općinski sud je dalje utvrdio da su nakon izvršenih radova radnici tužene kanal zatrpali i sve vratili u prvobitno stanje sem jednog dijela asfalta površine 2 kvadratna metra, koji se nalazi ispred kapije apelanata na lokalnom putu. Općinski sud je navedeno činjenično stanje utvrdio na osnovu skice vještaka geometra i iskaza više svjedoka. Iz utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da apelanti nisu sudu u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku predočili dokaze, na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je došlo do oštećenja kanalizacionih i vodovodnih cijevi od strane radnika tuženog, te da bi pomenuto oštećenje dovelo do razmekšavanja tla i djelimičnog klizanja tla, te da su time apelanti bili prinuđeni na izgradnju potpornog zida. Općinski sud je smatrao da nema dokaza o uzročnoj vezi između radnji tuženog i nastale štete, pa samim time tužena i nije odgovorna za nastalu štetu. Općinski sud je primjenom odredaba člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti neosnovan.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud dao valjano i jasno obrazloženje koje prihvata i Kantonalni sud. Također, je naveo da je odredbom člana 154. ZOO propisano da ko drugom prouzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kantonalni sud je obrazložio da su apelanti iznijeli činjenicu da je tuženi radovima na iskopavanju kanala pored telefonskog stuba, kako je to označeno u skici vještaka geometra, prouzrokovao štetu apelantima koju su apelanti morali sami otkloniti i to građenjem novog potpornog zida i postavljanjem novih kanalizacionih i vodovodnih cijevi. Da bi dokazali navedenu činjenicu, apelanti su po ocjeni Kantonalnog suda bili dužni da predlože izvođenje odgovarajućih dokaza čijom bi ocjenom sud utvrdio postojanje tih činjenica. Apelanti nisu udovoljili pravilu o teretu dokazivanja time što nisu predložili izvođenje odgovarajućih dokaza (nisu predložili da se provede dokaz vještačenjem po vještaku geologu na okolnost uzroka nastanka štete –uzročnoj vezi radnji tuženog i nastaloj šteti) zbog čega je, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio njihov zahtjev za naknadu materijalne štete usljed nedokazanosti relevantnih činjenica koje predstavljaju stvarni i pravni osnov njihovog zahtjeva.
5. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su istakli da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer sudovi nisu utvrdili da je do štete došlo radovima tuženog, a ne zbog toga što se predmetna parcela nalazi na klizištu. Apelanti su zaključili da su sudovi također, pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije,.očigledno (prima facie) neosnovani
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović