Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-222/08 (A. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-222/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-222/08, rješavajući apelaciju Anđelka Krešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelka Krešića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-
001 247 od 9. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 014813 00 P od 18. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelko Krešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić, iz Mostara, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001 247 od 9. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014813 00 P od 18. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014813 00 P od 18. jula 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001 247 od 9. novembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu Federacija BiH – Vlada FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenih doplataka u periodu od 5. januara 1998. godine do 1. jula 1999. godine ili ukupno 18 mjeseci isplati iznos od 4.774,50 KM i to: za otežane uvjete iznos od 3.737,00 KM i na ime manje isplaćenog gardijskog doplatka iznos od 1.037,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tužene u spornom periodu u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH, na dužnosti zapovjednika po zapovijedi Ur. broj 02-87-98-55 od 5. januara 1998. godine. Prema navedenoj zapovijedi apelantu su u određenim procentima utvrđeni doplatci i to zapovjednički, zatim gardijski, kao i doplatak za otežane uvjete sve do 1. jula 1999. godine, kada je apelant stupio na novu dužnost. Općinski sud je dalje obrazložio da je među parničnim strankama sporna primjena pravilnika po kojem su obračunavane i isplaćivane plaće pripadnicima Vojske Federacije BiH, koja se sastojala iz dvije komponente, jedne pod kontrolom Armije BiH i druge pod kontrolom HVO.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je članom 168. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH propisano da se navedeni zakon primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga bez razlike u odnosu na komponente Vojske FBiH (postrojbe HVO i Armija BiH), dok je članom 163. stav 2. istog zakona propisano da je rukovoditelj federalnog organa uprave obavezan donijeti Pravilnik o plaćama službenika i namještenika u skladu sa odredbama tog zakona. Općinski sud je utvrdio da je, u konkretnom slučaju, propis o provođenju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik) od 21. maja 1998. godine. Općinski sud je dalje naveo da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva izvedeno vještačenje od strane vještaka finansijske struke, koja je osnovni nalaz izradila prema Pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba službenika i namještenika na službi u HVO-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO-a), a dopunski nalaz po Privremenom pravilniku od 21. maja 1998. godine. Općinski sud je istakao da je vještak utvrdila da je isplaćena plaća apelantu po Pravilniku HVO-a i bez gardijskog i dodatka za otežane uvjete veća od plaće koja bi mu pripadala po Privremenom pravilniku od 21. maja 1998. godine. Općinski sud je smatrao da na temelju provedenih dokaza i nalaza vještaka finansijske struke ne postoji razlika plaća u korist apelanta prema Privremenom pravilniku na ime doplatka za otežane uvjete i gardijski dodatak, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud dao valjano i jasno obrazloženje koje prihvata i Kantonalni sud. Također, je smatrao neosnovanim žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio Privremeni pravilnik umjesto Pravilnika HVO-a, obzirom da Pravilnik HVO-a u konkretnom slučaju nije relevantan i mjerodavan za obračun potraživanja apelanta.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Pravilnik HVO-a, koji je apelantu garantovao tražene doplatke i prema kojem su se obračunavale plaće, kao prema važećem pravnom aktu. Apelant je zaključio da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije,.očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović