Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/07 (Ž. M.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2240/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2240/07, rješavajući apelaciju Željka Miljkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Miljkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-481/05 od

24. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-

584/03 od 11. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Miljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokat Milorad Đukić iz Banje Luke, podnio je 3. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-481/05 od 24. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud, broj P-584/03 od 11. aprila 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-584/03 od 11. aprila 2005. godine, obavezan je tuženi «Bobar osiguranje» AD Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 6.031,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. aprila 2005. godine, kao dana donošenja presude, pa do konačne isplate. Također, obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.865,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos troškova koji se sastoje od takse na tužbu i vještačenje u visini od 1.250,00 KM počev od 22. decembra 2003. godine pa do konačne isplate, a na preostali iznos troškova od 4.615,60 KM od dana donošenja presude. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu zakonske zatezne kamate je odbijen. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je uvidom u zapisnik o saobraćajnoj nezgodi Policijske stanice Doboj od 12. aprila 2002. godine utvrđeno da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao vozač putničkog vozila, koje je osigurano kod tuženog, tako što je oduzeo prvenstvo prolaza apelantu, usljed čega je došlo do udara u apelantovo putničko vozilo. Pri tome, sud je naveo da je tuženi na osnovu zapisnika o oštećenju apelantovog vozila sačinio obračun djelimične štete na vozilu i da je ponudio apelantu vansudsko poravnanje na iznos od 3.412 KM, što apelant nije prihvatio. Osnovni sud je naveo da je apelant, radi utvrđivanja visine materijalne štete na njegovom vozilu, predložio vještačenje sa vještakom saobraćajno-mašinske struke Vojislavom Subotićem, te da je dostavio u spis nalaz i mišljenje tog vještaka. Također, Osnovni sud je naveo da je radi utvrđivanja visine materijalne štete na apelantovom vozilu sud na ročištu odredio vještačenje sa vještakom mašinske struke Goranom Koričićem. U vezi s tim, sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka Vojislava Subotića visina opravke predmetnog putničkog vozila usljed djelimičnog oštećenja iznosi 6.031,28 KM. S druge strane, sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka Gorana Koričića ukupna vrijednost opravke navedenog vozila iznosi 4.836,25 KM, dok prema dopunskom nalazu tog vještaka visina vrijednosti opravke uz carinu i porez iznosi 5.481,71 KM. Po mišljenju suda, nalaz i dopuna nalaza vještaka Gorana Koričića su nejasni, budući da se iz nalaza ne vidi na osnovu cijena kojeg ovlaštenog servisera za opravku vozila je vještak sačinio svoj nalaz. S obzirom na to, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Vojislava Subotića, te dosudio apelantu visinu naknade štete prema procjeni tog vještaka. Pri tome, sud je istakao da tuženi nije prigovarao nalazu i mišljenju tog vještaka, već samo nalazu vještaka Gorana Koričića. U pogledu odluke o kamati, sud je naveo da se ta odluka temelji na odredbi čl 277. i 324. Zakona o obligacionom odnosima, s obzirom da se radi o zahtjevu za naknadu materijalne štete koja se određuje prema cijenama u času donošenja odluke. Što se tiče odluke o troškovima postupka, sud je naveo da su apelantu troškovi dosuđeni u cjelokupnom iznosu, budući da apelant nije uspio u neznatnom dijelu postupka, odnosno samo u pogledu zahtjeva koji se tiče zakonskih kamata.

3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-

481/05 od 24. maja 2007. godine kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 4.836,25 KM i na ime troškova postupka iznos od 3.116,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. aprila 2005. godine, kao dana donošenja presude, pa do isplate. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tuženi osnovano u žalbi ukazuje da je prvostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka, jer je odredio vještačenje sa vještakom mašinske struke u smislu člana 148. Zakona o parničnom postupku, a prihvatio nalaz drugog vještaka koji nije određen u smislu člana 150. istog Zakona. Naime, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud na apelantov prijedlog donio rješenje kojim je naložio vještaku mašinske struke Goranu Koričiću da utvrdi visinu štete na apelantovom vozilu. U vezi s tim, sud je istakao da je pomenuti vještak obračunao visinu štete na osnovu podataka koji su mu bili na raspolaganju, te da je po nalogu suda naknadno izvršio i dopunu nalaza. Okružni sud je naveo da je, pored vještaka kojeg je odredio prvostepeni sud, punomoćnik apelanta samoinicijativno angažovao vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića koji je također izvršio obračun štete. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio visinu štete prema nalazu vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića, uz obrazloženje da tuženi nije prigovarao nalazu tog vještaka, već da je prigovarao nalazu vještaka Gorana Koričića. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića, budući da taj vještak nije ni bio određen za vještaka u konkretnom slučaju. Pri tome, Okružni sud je naveo da je u svakom slučaju vještak mašinske struke kompetentniji za davanje nalaza i mišljenja o visini materijalne štete na vozilu. S obzirom da je u prvostepenom postupku određeno i provedeno vještačenje sa vještakom mašinske struke Goranom Koričićem, te da je pomenuti vještak sačinio nalaz u skladu sa pravilima svoje struke, Okružni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka prema kojem visina štete na apelantovom vozilu iznosi 4.836,25 KM. Pri tome, Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao da je dijelove za opravku nabavio u inostranstvu i da je za iste platio porez i carinu, pa je taj sud prihvatio nalaz u navedenom iznosu bez poreza i carine. U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da se žalbom osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno odlučio o troškovima postupka. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev za troškove pristupa raspravi od 9. februara 2004. godine jer rasprava za taj dan nije bila ni zakazana ni održana, a da mu se naknada za ročište od 24. decembra 2004. godine može priznati samo u iznosu do 50% jer je to ročište odloženo. Što se tiče troškova vještačenja putem vještaka Vojislava Subotića, Okružni sud je naveo da se navedeni troškovi ne mogu priznati apelantu, jer je samoinicijativno angažovao tog vještaka. S obzirom da je apelant uspio u postupku sa 80 % svog tužbenog zahtjeva, Okružni sud je naveo da mu srazmjerno postignutom uspjehu u parnici pripada naknada troškova postupka u iznosu od 3.116,50 KM.

4. Apelant se žali da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava, kako u pogledu visine štete, tako i u pogledu zahtjeva za kamate i troškove postupka. Navodi da je nepravilan stav Okružnog suda da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića, a da je pravilno izvršeno vještačenje sa vještakom Goranom Koričićem. Također, po apelantovom mišljenju, Okružni sud je nepravilno potvrdio prvostepenu odluku u dijelu u kojem je odbio zahtjev za kamate. Apelant smatar da je taj dio odluke Okružni sud trebao da ukine i odluku preinači po službenoj dužnosti. Apelant se također žali da su mu je povrijeđena i prava iz člana I/2, II/1 i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ali ove navode nije posebno obrazložio.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su Okružni sud u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu., kako u pogledu visine naknade materijalne štete, tako i u pogledu troškova postupka U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

9. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da je Okružni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju apelacijom pobijane odluke, te da je za svaki dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je Okružni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluka ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Okružni sud primijenio pravo i stoga, u vezi sa apelantom navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, također, ističe da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz razloga što su pogrešnom primjenom materijalnih propisa sudovi utvrdili da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos teče od dana presuđenja, te da je Okružni sud po službenoj dužnosti trebao izmjeniti prvostepenu presudu u ovom dijelu. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud utvrdio da kamata na dosuđeni iznos na ime naknade štete teče od 11. aprila 2005. godine kao dana donošenja presude, a Okružni sud je imao identičan stav u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri određivanju materijalne štete, te, također, utvrdio da kamata na dosuđeni znos na ime naknade štete teče od dana donošenja prvostepene presude. Ustavni sud primjećuje da apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude i ove navode je iznio prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantu., s obzirom da drugostepeni sud o ovom pitanju ne može odlučivati po služenoj dužnosti. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom da apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude, Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Slijedi da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih ustavnih prava iz člana I/2, II/1 i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjećuje da apelant nije obrazložio kršenje ovih prava, odnosno paušalno se pozvao na ova prava te stoga u odnosu na ovaj dio navoda apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/07 (Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio