Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/07 (A. B.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uslovi pritvora ili zatvora
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1780/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 1780/07, rješavajući apelaciju Anisa Bandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anisa Bandića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-07-

000 045 od 3. aprila 2007. godine i Presude Okružnog suda Trebinje broj K-11/05 od 6. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anisa Bandića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda Trebinje broj 015-0-Kv-07-000-023 od 31. avgusta 2007. godine i broj K-11/05 od 3. jula 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Anis Bandić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 14. juna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-

0-Kž-07-000 045 od 3. aprila 2007. godine i Presude Okružnog suda Trebinje (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-11/05 od 6. novembra 2006. godine. Apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obavezao Republiku Srpsku da obezbijedi potpunu sigurnost apelanta u kazneno popravnoj ustanovi. Apelant je Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije 28. januara 2008. godine i 29. septembra 2008. godine. U dopuni apelacije od 28. januara 2008. godine je osporio Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Kv-07-000-023 od 31. avgusta 2007. godine i broj K. 11/05 od 3. jula 2007. godine.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1780/07 od 16. jula 2007. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Okružnog suda broj K-11/05 od 6. novembra 2006. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148 stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03 i 108/04) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način što je dana 17. avgusta 2005. godine oko 10,20 časova, u mjestu Mostina, na međunarodnom graničnom prelazu «Metaljka», opština Čajniče, nakon što je došao na granični prelaz na redovne poslove i radne zadatke, kao policajac Državne granične službe Bosne i Hercegovine sa rasporedom u Organizacionoj jedinici «Hum», bez ikakvog razloga, iz službenog pištolja kojim je bio zadužen, iz neposredne blizine ispalio osam metaka na vođu tima Bojana Prodanovića, koji je obavljao radne zadatke na svom radnom mjestu, usljed čega je oštećeni, pogođen sa pet metaka u predio srca, grudi i trbuha smrtno stradao na mjesta događaja.

4. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je na temelju svih neposredno izvedenih dokaza u toku glavnog pretresa, koje Okružni sud podvrgnuo svestranoj analizi, nedvojbeno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ubistva i to na način kako je navedeno u izreci same presude, te da je pitanje krivične odgovornosti optuženog u smislu mogućnosti da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima jedino sporno pitanje koje se postavilo u toku predmetnog krivičnog postupka. Dalje je navedeno da, shodno principu da svaka stranka može odrediti vještaka ukoliko smatra da je to neophodno za odbranu njenih interesa, u konkretnom predmetu tužilaštvo je vještačenje uračunljivosti optuženog povjerilo timu vještaka Klinike za psihijatriju Kliničkog centra u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Klinika za psihijatriju Banja Luka), dok je odbrana angažovala tim vještaka iz Psihijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Psihijatrijska klinika u Sarajevu). Rezultati navedenih vještačenja u pogledu uračunljivosti optuženog bili su oprečni i u bitnom suprotstavljeni. Naime, tim stalnih sudskih vještaka Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Banja Luka, u sastavu doc. dr. sci.med. Milan Stojaković, dr. Dijana Zorić i psiholog Božica Đurđević, je na osnovu svih relevantnih nalaza svoje analize dao mišljenje da je apelant u vrijeme kad je počinjeno djelo za koje se tereti bio sposoban da shvati značaj djela i bio u mogućnosti da upravlja svojim postupcima, dok je tim vještaka Psihijatrijske klinike u Sarajevu, u sastavu prof. Dr. Abdulah Kučukalić, prim. dr. Senadin Ljubović i mr. sci dr. Enra Suljić Mehmedika, na osnovu izvršenih pretraga, prvenstveno MRI mozga, ustanovio patološke promjene u predjelu lijevog temporalnog režnja što u koralaciji sa ispoljenom slikom opisanom od strane svjedoka i optuženog nedvosmisleno ukazuje da su se kritičnog jutra kod apelanta javile epileptičke manifestacije i zaključio da je apelant počinio djelo u stanju epileptički uslovljene kvalitativno izmijenjene svijesti što predstavlja privremeni duševni poremećaj usljed kojeg je sposobnost optuženog da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima tempore criminis bila u potpunosti isključena, te je za to djelo neuračunljiv.

5. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je Okružni sud, kod ovako dijametralno suprotnih nalaza, odlučio da, u smislu, ovlaštenja iz člana 276. stav 1. Zakona o krivčnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, u daljnjem tekstu: ZKP), odredi novo psihijatrijsko vještačenje optuženog i za tu potrebu angažovao tim vještaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu. Vještačenje su izvršili prof. dr. sci Ratko Kovačević, specijalista forenzičke psihijatrije i dr. Bojana Kecman, specijalista psihijatrije, uz stručnu pomoć psihologa Zvezdanke Savić, te zaključili da je apelant osoba prosječnih intelektualnih sposobnosti sa neurotskom strukturom ličnosti i aktuelnim neurotskim sadržajima i da kod njega nije utvrđeno postojanje duševne bolesti, duševne zaostalosti niti privremenog duševnog poremećaja, kao ni da boluje od epileptične bolesti. U vrijeme izvršenja djela koje mu se stavlja na teret apelant se nalazio u stanju povišene emocionalne napetosti. Krajnji zaključak ovog vještačenja je da su sposobnosti optuženog da shvati značaj djela kao i njegove mogućnosti da upravlja postupcima bile smanjene, ali ne bitno. Okružni sud je dalje istakao da je psihijatrijska ekspertiza institut koji prema novim zakonskim opredjeljenjima podliježe načelu raspravnosti što omogućava sudu da se u slobodnoj sudijskoj ocjeni opredijeli za jedan od sačinjenih nalaza, te da se nakon svestrane ocjene dokazne vrijednosti sva tri psihijatrijaska vještačenja, opredijelio za nalaz i mišljenje kojeg je sačinio tim vještaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu. Nalaz ovog vještačenja je, po ocjeni Okružnog suda, jasan, razumljiv i potpun, a dr. Kovačević je na glavnom pretresu bio vrlo ubjedljiv prilikom obrazlaganja nalaza te na vrlo temeljit stručan i objektivan način obrazložio psihološki portret apelanta.

6. Okružni sud je smatrao neprihvatljivim zaključak tima vještaka iz Psihijatrijske klinike u Sarajevu o neuračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja djela zbog privremenog duševnog poremećaja izazvanog epilepsijom. Istakao je da su se sa mogućnošću izvršenja djela u toku trajanja epileptičkog napada bavili su se u svojim ekspertizama i vještaci iz Banje luke i Beograda, ali su po ocjeni Okružnog suda argumentovano isključili ovu mogućnost. Zaključak da se kod apelanta ne radi o epileptičnom oboljenju pomenuti vještaci su iskazali kroz više elemenata, koje je Okružni sud smatrao ubjedljivim za krajnji zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta.

7. Okružni sud je odbio prijedlog odbrane da se izvrši ponovno saslušanje svjedoka Amietke Bandić u pogledu saznanja koja joj je saopštio svjedok Sejo Dilaver. Naime, svjedok Sejo Dilaver je neposredneo saslušan na glavnom pretresu, kao i Amijetka Bandić, te se u tom smislu ukazalo suvišnim ponovno saslušanje majke optuženog, kao osobe zainteresovane za ishod krivičnog postupka, u smislu posrednih saznanja o kritičnom događaju koje je dobila od neposredno saslušanog svjedoka. Sud je, također, odbio prijedlog za naknadno ispitivanje vještaka dr. Milana Stojakovića i dr. Abdulaha Kučukalića. Sud je istakao da je pomenute vještake neposredno saslušao i da su oni bili u prilici da detaljno obrazlože nalaze svojih vještačenja, a strankama i braniocu je omogućeno da ih do detalja ispitaju o svim spornim pitanjima. Stoga je prijedlog za njihovo ponovno saslušanje, u situaciji kada su im nalazi dijametralno suprotni, nepotreban i samo bi vodio odugovlačenju postupka.

8. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu u kojoj je osporavao prvostepenom presudom utvrđeno činjenično stanje i odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka, ukazivao na bitne povrede krivičnog postupka i predložio da ga sud oslobodi od krivične odgovornosti ili da mu se izrekne zatvorska kazna u znatno kraćem trajanju. U žalbi je takođe naveo da je u toku postupka bio izložen nečovječnom i ponižavajućem postupanju , jer je bio pretučen u pritvoru i u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac, te da je tokom glavnog pretresa bio izložen uvredama oštećenih. U vezi sa povredama nanesenim u Psihijatijskoj bolnici Sokolac, apelant se pozvao na otpusno pismo od 25. jula 2006. godine. Navedeno otpusno pismo nije predočio Ustavnom sudu, ali u nalazu i mišljenju Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu, koje je dostavio uz apelaciju, je navedeno da se iz otpusnog pisma Psihijatrijeske klinike u Sokocu vidi da je apelant bio hospitalizovan u navedenoj ustanovi od 17. jula do 25. jula 2006. godine radi sudsko-psihijatrijskog vještačenja, a da se iz izvještaja ljekara vidi da je apelant pregledan 27. jula 2006. godine u ambulanti Okružnog zatvora kada su konstatovane sljedeće povrede: oguljotina lijeve arkade sa znacima sanacije, krvni podlivi gornjeg kapaka.

9. Apelant je u žalbi podnio i zahjev za izuzeće sudija Vrhovnog suda: mr. Veljka Ikanovića, Dževada Huseinbašića i Gorane Mikeš, navodeći da su navedene sudije ranije učestvovale u donošenju Presude Vrhovnog suda, broj Kž-267/04 od 27. maja 2004. godine, u postupku u kojem je optuženi bio drugo lice, a ne apelant, a koja je po apelantovom mišljenju «očigledno nezakonita i koja se nalazi na preispitivanju pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu». Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-SuVI-07-000-001 0d 2. marta 2007. godine, apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da činjenica da je protiv presude, koju apelant navodi kao dokaz osnovanosti zahtjeva za izuzeće navedenih sudija, podnesena aplikacija Evropskom sudu nema uticaja na konkretan zahtjev za izuzeće. Također je navedeno da je Ustavni sud, rješavajući apelaciju protiv iste presude, donio Odluka broj AP 767/04 od 17. maja 2008. godine, kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu.

10. Apelant je takođe dostavio dopunu žalbe koju je Okružni sud, Rješenjem, broj K-11/05 od 27. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 009 od 7. marta 2007. godine, odbačena kao neblagovremena.

11. Odlučujući o žalbama Okružnog tužioca i apelanta, Vrhovni sud je Presudom, broj 118-0-Kž-

07-000 045 od 3. aprila 2007. godine, odbio obje žalbe kao neosnovane i u cijelosti potvrdio Presudu Okružnog suda, broj K-11/05 od 6. novembra 2006. godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno utvrdio činjenično stanje dajući jasne razloge za činjenice koje je prihvatio kao utvrđene, a zatim pravilno primijenio materijalne propise i pravilno odmjerio izrečenu kaznu zatvora, prethodno cijeneći sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta. U pogledu stanja uračunljivosti apelanta u momentu izvršenja krivičnog djela, Vrhovni sud je smatrao da je Okružni sud jasno i određeno, nakon selekcije svih dokaza uz potpuno i jasno obrazloženje, izveo zaključak da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje se tereti bio smanjeno sposoban da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, ali ne bitno, što ne isključuje njegovu uračunljivost.

12. Vrhovni sud je istakao da, Okružni sud, koristeći svoja zakonska ovlašćenja da rukovodi glavnim pretesom, uključujući pravo da odlučuje o prihvatanju ili odbijanju prijedloga staranaka i branioca, ali i da sam odredi izvođenje dokaza, nije doveo u neravnopravan položaj optuženog i branioca. Naime, odbrani je omogućeno da izvede dokaze koji su po obimu i kvalitetu sasvim odgovarajući dokazima optužbe. Dalje je istaknuto da s obzirom da se nalaz vještačenja Psihijatrijske klinike u Sarajevu razlikovao od nalaza Klinike za psihijatriju Banja Luka, Okružni sud nije morao nužno da vrši njihovo usaglašavanje i koristio je pravo da i sam odredi novo vještačenje od strane tima vještaka iz Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu. Kod timskog vještačenja dovoljno je da svjedočeći na pretresu nalaz obrazloži rukovodilac tima, a ne svi vještaci koji su učestvovali u vještačenju, tako da ono nije prihvaćeno suprotno odredbi člana 277. stav 6. ZKP. Ovo je vještačnje određeno zbog nemogućnosti da se ono obavi na psihijatrijskoj klinici u Sokocu, koja je jedina ustanova te vrste u Bosni i Hercegovini, pa time nije povrijeđena odredba člana 160 stav 2. ZKP. Uostalom, sva tri vještačenja su izvršena od strane stručnih ustanova, nakon pregleda apelanta, a mišljenja vještaka ne upućuju na potrebu dužeg posmatranja, pa ne stoji ni primjedba o postupnju suprotno odredbi člana 174 stav 2. ZKP. Vrhovni sud je dalje istakao da odredba člana 278. stav 2. daje sudu mogućnost, a ne obavezu da naredi naknadno pozivanje i ispitivanje vještaka u prisustvu ili odsustvu ostalih vještaka. Odbrani nije bilo uskraćeno pravo da unakrsno ispita vještake na pretresu, pa i u prilog vlastitih tvrdnji zasnovanih na nalazu vještaka koji ona prihvata. Na isti način treba posmatrati i tretirati odbijanje prijedloga odbrane za ponovno pozivanje i saslušanje svjedoka Amijetke Bandić. Prema tome, sud je ovlašćen da prijedlog odbrane odbije, a o čemu je dao razloge u pobijanoj presudi i nije postupio suprotno toj odredbi, pa odbrana pogrešno u tome nalazi bitnu povredu. Iskazi saslušanih svjedoka su izloženi na način da odražavaju suštinu njihovog svjedočenja, analizirani su i ocijenjeni po svim pravilima koja zakon propisuje. U dijelu koji potencira odbrana, a koji doprinosi utvrđivanju svijesti i volje apelanta, posebno su provjereni i cijenjeni prilikom psihijatrijskog vještačenja. Tome je sud posvetio potrebnu pažnju i prilikom saslušanja vještaka na glavnom preteesu, a osvemu je dao dovoljno jasne ipotpune razloge o pobijanoj prsudi. Ovkavim pristupom sud je utvrdio da u vrijeme izvršenja krivičnog djela kod apelanta nije postojao epileptični napad i izvodi zaključak o njegovoj uračunljivosti. Taj zaključak je jasan, određen, dat nakon selekcije svih dokaza uz potpuno i jasno obrazloženje.

13. Vrhovni sud je dalje naveo da zdravstveno stanje optuženog, njegova svijest i volja, mogućnost epileptičnog napada u trenutku izvršenja djela jesu suština činjenične podloge pobijane presude. Međutim, suprotno tvrdnji žalbe ovo nije ostalo neutvrđeno, niti je došlo do pogrešnog utvrđenja odlučnih činjenica. Kroz iskaze radnih kolega apelanta ocijenjeno je njegovo ponašanje prilikom dolaska na posao i prilikom lišenja, kao i poslije lišenja života oštećenog. Svjedok Sejo Dilaver, vozač kamiona, je sasvim određen da kritičnog jutra prilikom komunikacije i čekanja u kontejneru u ponašanju apelanta nije uočio ništa neuobičajeno, pa je sud imajući u vidu i ovaj iskaz, a analizirajući i prihvatajući nalaz vještaka dr. Kovačevića pravilno odbranu apelanta ocijenio kao neprihvatljivu. Svjedočenje dr. Kovačevića i prihvaćeni nalaz zaista daju odgovore na sva pitanja vezana za zdravstveno stanje optuženog, postijanje epileptičnog napada, stanje svijesti i volje i omogućila su da sud izvede pouzdan zaključak o uračunjivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ovaj nalaz je cijenio i ranije dva data nalaza vještaka iste struke, uvažavajući medicinske preglede koji su izvršeni, a za drugačije stavove i zaključke dao uvjerljiva i jasna obrazloženja. Ključno pitanje postojanja epileptičnog žarišta i manifestacije epileptičnog napada bilo je predmet iscrpne analize i prilikom svjedočenja na glavnom pretresu. Kod pouzdano utvrđene činjenice da kod optuženog prije i poslije ovog događaja nije bilo epileptičnih napada, uz objašnjenje zašto «pjena» ne mora biti znak takvog napada, te sjećanje optuženog kroz raspoznavanje lica, sa kojim je komunicirao kroz psovke, u potpunosti je razjašnjeno ovo sporno pitanje. Jasnim i sadržajnim razlozima vještak je dao obrazloženje zašto nije bilo potrebe da se angažuje i poseban specijalista za analizu traume mozga. Nesjećanje apalenta na kritični događaj vještak smatra da nema medicinskog opravdanja, a prema iskazima svjedoka i kompletnoj procesnoj građi ovo objašnjenje je logično i prihvatljivo. Svi ovi argumenti, i po ocjeni Vrhovnog suda, zaista isključuju zaključak vještaka Psihijatrijske klinike u Sarajevu i koriguju zaključak vještaka Psihijatrijske klinike iz Banja Luke određujući da je sposobnost apelanta da shvati značaj djela i njegova mogućnost da upravlja postupcima bila smanjena, ali ne bitno. Na osnovu svega Vrhovni sud je našao da je činjenično stanje i u pogledu ove odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrđeno, te da je na potpuno utvrđeno činjenično stanje o radnjama optuženog i njegovoj vinosti prvostepen isud je pravilno primijenio zakon oglašavajući apelant krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana148. stav 1. KZ RS.

14. Vrhovni sud je dalje istakao da sama okolnost da je apelant u Psihijatrijskoj bolnici u Sokocu zadobio tjelesne povrede, od lica koja su tu smješetena, jer nije bilo moguće obezbijediti odgovarajuće uslove i tretman, ne upućuje na nečovječno i ponižavajuće postupanje. One nisu rezulatat postupaka osoblja i ovlašćenih lica, a preduzete mjere od strane uprave bolnice i suda su bile odgovarajuće i blagovremene, jer je odmah nakona saznanja o tome i njegov smještaj u bolnici prekinut. Za navode o sličnim postupcima u toku trajanja pritvora, kao i o vrijeđanju od strane oštećenih koje bi bilo tolerisano od strane suda na glavnom pretresu, osim paušalne tvrdnje, žalba ne nudi valjane dokaze. Kod ovakvog stanja stvari nije moguće, iz postupanja prvostpenog suda izvesti zaključak o povredi pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti istoj povredi člana 3. ZKP, tako da ni ovaj žalbeni navod nije, po ocjeni Vrhovnog suda, osnovan.

15. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na odluku o troškovima, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav branioca da se nagrada i nužni izdaci branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava suda. Međutim, pogrešan je zaključak iznesen u žalbi da je sud obavezao direktno apelanta na njihovo snošenje, jer takav zaključak nije moguće izvesti iz pobijane presude. Naime njenim pravilnim tumačenjem proizlazi da je sud apelanta obavezao da naknadi troškove krivičnog postupka o čijoj visini će se odlučiti posebnim rješenjem. Ova odluke je donesen uz pravilnu primjenu člana 99. stav 1. ZKP koji sud treba da primijeni pri njihovom predujmljivanju prije odluke o ukupnoj visini i konačnoj isplati od optuženog, a čime navedenu odredbu nije isključio u njenoj primjeni.

16. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st 1., 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U okviru prava na pravično suđenje ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje propustivši da cijene sve dokaze i činjenice koje su im bile na raspolaganju i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Tvrdi da nije imao ravnopravan status u toku postupka i da je sud bio pristrasan, jer je preferirao dokaze Tužilaštva, te da je odbio njegov prijedlog za ponovnim saslušanjem svjedoka. Također, ističe da je vijeće drugostepenog suda bilo pristrasno zbog toga što su sudije drugostepenog vijeća učestvovale u donošenju odluke u jednom ranijem postupku u kojem je optuženi bio drugo lice a ne apelant i donijele, po apelantovoj ocjeni, nezakonitu odluku. Posebno ukazuje na povrede ZKP kada je u pitanju medicinsko vještačenje stanja uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, apelant smatra da je Okružni sud nesaglasnosti vještaka u pogledu stručnih nalaza stanja uračunljivosti apelanta otklonio samostalno, iako je bio obavezan u smislu zakonskih odredbi ove nesaglasnosti otkloniti vještačenjem putem odgovarajuće ustanove odnosno primijeniti načelo in dubio pro reo. U vezi sa pravom da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, ukazuje da je apelant zbog neadekvatnih mjera zaštite bio povrijeđen u pritvoru i u Psihijatrijskoj klinici Sokolac gdje se nalazio na posmatranju.Također, navodi da je u toku glavnog pretresa bio izložen vrijeđanju od strane oštećenih, a da je sud tolerisao takvo ponašanje. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek nije posebno obrazložio.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;» A.Dopustivost prima facie

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

A.1. Pravo na pravično suđenje

19. Apelant osporava presude zbog načina na koji se sudovi utvrdili činjenice, jer su prihvatili nalaz vještaka na osnovu kojeg je utvrđena krivična odgovornost apelanta, a nisu prihavatili nalaz u kojem je utvrđena apelantova neuračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela, da su odluku donijeli proizvoljno i da nisu naveli odlučne činjenice i razloge zbog kojih su apelanta oglasili krivim.

20. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

21. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je kod dijametralno suprotnih nalaza timova vještaka Psihijatrijske klinike Banja Luka i Psihijatrijske klinike u Sarajevu odredio novo psihijatrijsko vještačenje apelanta i za tu potrebu angažovao tim vještaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu i prihvatio nalaz tima vještaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu koji ukazuje na odgovornost apelanta, kao i nalaz Psihijatrijske klinike Banja Luka. Na temelju tog dokaza kao i na temelju svih drugih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, Okružni sud je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje se tereti, odnosno za koje je osuđen, pri čemu je jasno obrazložio zašto je prihvatio odnosno zašto nije prihvatio pojedine dokaze. Ovakve zaključke Okružnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neosnovani, a posebno je obrazložio žalbeni navod koji se odnose na vještačenje. U obrazloženju Vrhovnog suda u odnosu na ovaj apelantov navod, kao i u odnosu na ostale navode Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

22. Nadalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo , budući da su se nalaz i mišljenje dvoje vještaka o apelantovoj uračunljivosti bitno razlikovali, te da je sud bio dužan prihvatiti nalaz i mišljenje koji je povoljniji za apelanta. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu prema kojem je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Pri tome, sud je dao jasne i detaljne razloge zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tih vještaka ne ostavljajući nikakve nedoumice i sumnje u pogledu apelantove utvrđene uračunljivosti i dovodeći taj dokaz u vezu sa drugim provedenim dokazima na način koji ne ostavlja sumnju da je princip na koji se apelant poziva ispoštovan. Također, sud je detaljno i jasno obrazložio i zašto ne može prihvatiti nalaz tima vještaka odbrane, pa Ustavni sud smatra da dato obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, a time ni pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

23. Apelant, također, smatra da su redovni sudovi bili pristrasni, između ostalog, zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, prihvatili sve dokaze koje je predložilo Tužilaštvo. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, a koje je Ustavni sud već razmotrio i zaključio da se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. U pogledu navoda apelanta koji se tiču pristrasnosti drugostepenog sudskog vijeća, Ustavni sud naglašava da se, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu, što znači utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, što znači utvrditi da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29., i Ustavni sud, odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). U konkretnom slučaju apelant se žali na subjektivnu pristrasnost suda zbog toga što su sudije, koje su bile u sastavu drugostepenog vijeća, u jednom ranijem postupku donijeli, po njegovoj ocjeni, nezakonitu odluku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant iz istih razloga tražio izuzeće sudija u konkretnom slučaju, ali da je njegov zahtjev odbijen. S druge strane, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve nove ili drugačije argumente ili dokaze koji bi mogli voditi zaključku da je odluka o odbijanju apelantovog zahtjeva za izuzeće donesena proizvoljno ili da je ponašanje suda u konkretnom slučaju vodilo kršenju principa nepristrasnosti suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristrasnost suda kao bitnog elementa člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Apelant se takođe žalio na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presudu od 24. novembra 1986. godine, serija A-110; Ustavni sud, Odluka broj AP 734/04 od 13. septembra 2005. godine, tačka 22). Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u dovoljnoj mjeri ukazao na osnove na kojima je zasnovao svoju odluku da ne sasluša ponovo vještake i svjedoke koje već jednom ispitao u toku glavnog pretresa. Stoga su, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2 i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. A.2. Pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

26. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant se žali na fizičko maltretiranje za vrijeme boravka u Psihijatrijskoj klinici Sokolac, od strane drugih lica koja su tu bila smještena, kao i u toku trajanja pritvora u Okružnom zatvoru u Trebinju. Pored toga, žali se da je tokom glavnog pretresa bio izložen uvredama od strane oštećenih, a da je sud takvo ponašanje tolerisao.

27. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koji državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.

28. U konkretnom slučaju, apelant je u toku boravka u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac, u koju je upućen radi posmatranja i psihijatrijskog vještačenja po naredbi Okružnog suda, zadobio lake tjelesne povrede od strane drugih lica koja su tu bila smještena. S tim uvezi ,Ustavni sud zapaža da upućivanje u ovakvu ustanovu koja je specijalizovana za obavljanje vrste vještačenja koje je naloženo u apelantovom slučaju sama po sebi ne predstavlja nehuman tretman i nužno ne dovodi do povrede prava koja su garantovana članom 3. Evropske konvencije.

29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, je istog dana kada se incident dogodio (21. jula 2006. godine) apelantov advokat obavijestio Okružni sud, a u skladu s čim su preduzete mjere da se prekine apelantov boravak u navedenoj ustanovi i da bude vraćen u pritvor. Pri tom, evidentno je da do ugrožavanja apelantovog fizičkog integriteta nije došlo od strane ovlaštenih službenih lica, nego od lica koja su smještena u toj ustanovi, a apelant ne nudi dokaze da se obraćao organima ustanove ili da je tražio njihovu zaštitu, odnosno pokretanje postupka za utvrđivanje odgovornosti za navedeni incident. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je apelant 25. jula 2006. godine, tj. 4 dana nakon incidenta, otpušten iz Psihijatrijske bolnice Sokolac, te da je 27. jula 2006. godine pregledan u ambulanti Okružnog zatvora u Trebinju kojom prilikom su konstatovane povrede: oguljotina lijeve arkade i krvni podliv gornjeg i donjeg kapka sa znacima sanacije. Iz navedenog proizilazi da je apelantu bio obezbijeđen medicinski tretman povreda koje su mu nanesene za vrijeme boravka u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac. S obzirom da su ove povrede okarakterisane kao lake tjelesne povrede, da su jednokratno nanesene, da je apelant u relativno kratkom roku izmješten iz sredine u kojoj su povrede nastale, to se ne može zaključiti da su intenzitet i trajanje fizičkog zlostavljanja kojem je apelant bio izložen dostigli takav stepen da bi predstavljali minimum surovosti koji bi doveo do povrede navedenog prava. Pored toga, Ustavni sud nalazi da su nadležni državni organi preduzeli mjere kako bi se spriječila apelantova izloženost okolnostima u kojima bi moglo doći do eventualnih ponovnih napada na njegov fizički integritet, čime je ispunjena pozitivna obaveza države, upravo kako predviđa član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavi sud smatra apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovanim.

30. U pogledu apelantovih navoda da je bio izložen fizičkom maltretiranju za vrijeme trajanja pritvora u Okružnom zatvoru u Trebinju, kao i navoda da je bio izložen vrijeđanju tokom krivičnog postupka i da je sud tolerisao takvo postupanje Ustavni sud zapaža da su ovi navodi paušalni, nisu ničim potkrijepljeni i stoga slijedi da su i oni očigledno neosnovani.

31. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije.

A.3. Pravo na djelotvoran pravni lijek

32. Apelant se pozvao na član 13. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo, s obzirom da je akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

B. Protek roka

33. Apelant je u dopuni apelacije od 28. januara 2008. godine je osporio Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Kv-07-000-023 od 31. avgusta 2007. godine i broj K. 11/05 od 3. jula 2007. godine, kojima je odlučeno o troškovima postupka. Budući da je punomoćnik apelanta osporeno rješenje Okružnog suda primio 10. septembra 2007. godine, a da je dopuna apelacija Ustavnom sudu podnesena 28. januara 2008. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje Okružnog suda.

34. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/07 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio