Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/08 (D.O.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-225/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 225/08, rješavajući apelaciju D.O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000-432 od 13. novembra 2007. godine i odbijajućeg dijela presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-P-06-000135 od 24. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Vijčana, kojeg zastupa Ljubomir B. Jugović advokat iz Prnjavora, podnio je 17. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000-432 od 13. novembra 2007. godine i odbijajućeg dijela presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-P-06-000135 od 24. aprila 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000135 od 24. aprila 2007. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan AD «Prnjavor expres» Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu po osnovu duga za otpremninu i neisplaćene plaće za period od 1. januara 2006. godine do 10. marta 2006. godine isplati 681 KM odnosno 569,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2006. godine pa do isplate. Presudom je tuženi, također, obavezan i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 825 KM. Osim toga, stavom II izreke presude je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu otpremnine i troškova u iznosima preko iznosa dosuđenih presudom. Navedenom presudom odbijen je i protivtužebni zahtjev tuženog koji je pobliže naveden u presudi.

3. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog do 10. marta 2006. godine kada mu je odlukom o otkazu ugovora o radu broj 72-2/06 od 14. marta 2006. prestao radni odnos zbog ekonomskih i ogranizacionih razloga te nemogućnosti tuženog da ga rasporedi na druge poslove i radne zadatke. Utvrđeno je i da su, s tim u vezi, apelant i tuženi zaključili Sporazum broj 72-3/06 od 14. marta 2006. godine o isplati otpremnine u iznosu od 2.344 KM u 12 mjesečnih rata, a najdalje do 31. marta 2007. godine.

4. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantu na osnovu rješenja Fonda PIO RS-

Filijala Banja Luka broj 5098825932 od 15. marta 2006. godine priznato pravo na invalidsku penziju počev od 14. marta 2006. godine s tim da će se o visini penzije i početku isplate donijeti odluka nakon prekida radnog odnosa posebnim rješenjem. Osnovni sud je utvrdio i da je postupak za ostvarivanje prava na invalidsku penziju pokrenut 25. novembra 2005. godine. Budući da je navedeno rješenje Fonda PIO dostavljeno tuženom, tuženi je odlukom broj 85-1/06 od 4. aprila 2006. godine poništio raniju odluku o otkazu ugovora o radu apelantu i utvrdio da apelantu prestaje radni odnos sa 14. martom 2006. godine zbog odlaska u invalidsku penziju. Tuženi je, također, odlukom o isplati otpremnine broj 87-1/06 od 6. aprila 2006. godine poništio Sporazum o isplati otpremnine apelantu i utvrdio da apelantu pripada pravo na otpremninu zbog odlaska u invalidsku penziju do visine trostruke plate u iznosu od 681 KM. Osim toga, Osnovni sud je naveo i da je tuženi priznao da je apelantu dužan isplatiti neisplaćene plate za period od 1. januara 2006. godine do 10. marta 2006. godine u iznosu od 569,10 KM.

5. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu otpremnina obračunata na osnovu člana 38. Izmjena i dopuna općeg kolektivng ugovora. Navedeni član je, prema navodu Osnovnog suda, odlukom Ustavnog suda RS broj U-28/03 od 27.februara 2006. godine oglašen neustavnim, te je s tim u vezi, trebalo na konkretan slučaj «direktno primijeniti odrebe Zakona o radu koje regulišu institut otpremnine.» Nadalje, Osnovni sud je naveo da je «članom 127. stav 2. Zakona o radu propisano da se visina otpremnine utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu a da zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca i iznosi najmanje 1/3 mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.»

6. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da, na osnovu dokaza provedenih na glavnoj raspravi, nije bilo moguće utvrditi činjenice bitne za obračun visine otpremnine koju je apelant trebao primiti od tuženog na osnovu člana 127. stav 2. Zakona o radu. Osnovni sud je naveo da je teret dokazivanja ovih činjenica bio na apelantu koji je u postupku tužilac, a da apelant nije predložio niti ponudio dokaze vezane za navedene činjenice. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da da apelantu pripada pravo na otpremninu u iznosu od 681 KM, koji je tuženi u dogovoru na tužbu i navodima tokom postupka priznao, i pravo na isplatu neisplaćenih plata u ukupnom iznosu od 569,10 KM. Dio apelantovog tužbenog zahjev za isplatu iznosa preko navedenih, Osnovni sud je odbio kao neosnovan.

7. Protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Ž-07-000 432 od 13. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao nesnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom dijelu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odlukom o otkazu ugovora o radu broj 72-2/06 od 14. marta 2006. godine i Sporazumom od 14. marta 2006. godine (čije je izvršenje zahtijevao apelant) apelantu utvrđena otpremnina na osnovu člana 38. Izmjena i dopuna općeg kolektivnog ugovora koji je ranije odlukom Ustavnog suda RS oglašen neustavnim. Nadalje, navedeno je da je Zakonom o Ustavnom sudu RS određeno da se izvršenje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati ne može dozvoliti niti sprovesti a ako je izvršenje započeto mora se obustaviti. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio dio apelantov zahtjev za isplatu otpremnine preko dosuđenog iznosa jer je na obračun takve otpremnine primijenjen materijalno-pravni propis koji je oglašen apsolutno ništavim. U odnosu na žalbeni navod apelanta vezan za troškove postupka u iznosu preko dosuđenog, Okružni sud je naveo da je neosnovan jer je odluka o troškovima donesena uz pravilnu primjenu odredbi člana 386, 387 i 396 stav 1. Zakona o parničnom postupku RS.

8. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština ovih apelantovih navoda odnosi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem su sudovi apelantov zahtjev za isplatu iznosa otpremnine iznad dosuđenog odbili. Apelant smatra da akti kojima je utvrđena visina otpremnine nisu izmijenjeni i da ti akti, prema mišljenju apelanta, predstavljaju pravno obavezujući ugovor za tuženog koji ga je trebao i izvršiti. Osim toga, apelant smatra da su sudovi «sami mijenjali sporazum» koji je sklopljen između apelanta i tuženog i da je i na taj način povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije u pogledu povrede prava na imovinu svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, u toku postupka u obzir uzeli činjenicu da je sporazum o visini otpremnine koji je zaključen između apelanta i tuženog zaključen na osnovu propisa koji je Ustavni sud RS-a oglasio neustavnim i to prije nego je sporazum zaključen. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi kojima on osporava ovakvu primjenu relevantnih propisa ni na koji način ne pokreću pitanje prava na imovinu kako je to pravo zaštićeno u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/08 (D.O.) | Sudska praksa | Aktio