Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2865/07 (A. B., F. K. i M. R.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ostavina
- Testament
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Legitimno očekivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2865/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2865/07, rješavajući apelaciju Antonije Baković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Antonije Baković, Folinje Karan i Matilde Rubić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000531 od 28. avgusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-
Gž-07-000-204 od 7. juna 2007. godine i presude Općinskog suda Livno broj P-152/90-T od 12. januara 2007. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Antonije Baković, Folinje Karan i Matilde Rubić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000531 od 28. avgusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-
Gž-07-000-204 od 7. juna 2007. godine i presude Općinskog suda Livno broj P-152/90-T od 12. januara 2007. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Antonija Baković, Folinja Karan i Matilda Rubić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Tomislavgrada i Novog Beograda, Republika Srbija, koje zastupa Tomo Karan, iz Novog Beograda, Republika Srbija, podnijele su 25. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-204 od 7. juna 2007. godine i presude Općinskog suda Livno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-152/90-T od 12. januara 2007. godine. Apelantice su 23. februara 2010. godine putem svog zastupnika dopunile apelaciju, navodeći kao osporenu odluku i presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-
Rev-08-000531 od 28. avgusta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-152/90-T od 12. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica Antonije Baković i Folinje Karan kojim su tražile da se utvrdi da je ništavna i da ne proizvodi pravna djelovanja oporuka Jure Čondića, oca apelantica, iz Tomislavgrada (kojom je apelantice isključio iz nasljedstva, te svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio poslije svoje smrti Muji, Elmasu i Ejubu Ziberi na jednake dijelove, pod uslovom da su isti dužni uzdržavati njegovu suprugu Slavu Čondić do njene smrti i podići njemu i njoj zajedničku grobnicu), sastavljena pred sudom 30. januara 1990. godine, a proglašena 19. aprila 1990. godine na zapisniku Osnovnog suda u Tomislavgradu u predmetu broj O. 93/90. Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev kojim su apelantice Antonija Baković i Folinja Karan tražile da se utvrdi da su, po osnovu nasljeđa iza smrti pok. Jure Čondića, vlasnice i to svaka sa ½ dijela na ostavštini ostavitelja i to kuća sa kućištem i dvorištem na k.č. br. 149/28 i 149/29 i zemlje u pripadajućoj površini ½ dijela koja je ostavitelju pripala nakon razvoda braka sa Marijom Marijanović izuzev prizemlja kuće na k.č. 149/28 gdje je bila stolarska radionica koja je pripala ostavitelju. Također, presudom je u cjelosti odbijen i tužbeni zahtjev apelantica Antonije Baković i Folinje Karan kojim su tražile da se utvrdi da je pok. Jure Čondić predmetnom oporukom povrijedio njihovo pravo na nužni nasljedni dio i da se utvrdi da su iste po osnovu naslijeđa vlasnice svaka sa po ¼ dijela na predmetnoj imovini, odnosno ostavštini njihovog pokojnog oca. Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelantica da se poništi u cjelosti kupoprodajni ugovor zaključen između tuženih Muje, Elmasa i Ejuba Ziberi i kupca tj. tuženog Ivana Leutara, a čiji je predmet prodaja predmetne imovine, kao i da je tuženi Ivan Leutar neovlašteni posjednik predmetne imovine i dužan im je istu vratiti slobodnu od osoba i stvari, osim poslovnog prostora u prizemlju kuće gdje je bila stolarska radionica ostavitelja. Na kraju, Općinski sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Mujo, Elmas i Ejub Ziberi naknade štetu zbog neosnovanog korištenja predmetne imovine, za koju apelantice smatraju da im pripada po pravu nasljeđivanja, za period od 12. marta 1990. godine do 17. septembra 1993. godine u mjesečnom iznosu od 800,00 KM sa pripadajućom kamatom, a za neovlašteno narušavanje objekta i radove koji su izvodili iznos od 25.000,00 KM sa pripadajućom kamatom, te da im je tuženi Ivan Leutar dužan naknaditi štetu u mjesečnom iznosu od 800,00 KM s pripadajućom kamatom zbog neovlaštenog korištenja, a za neovlašteno narušavanje objekta iznos od 20.000,00 KM sa pripadajućom kamatom, kao i troškove postupka, a sve u roku od 15 dana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud svoju vjeru poklonio zapisniku sastavljenom 19. aprila 1990. godine od strane Osnovnog suda u Duvnu pod brojem O.93/90 u kojem je navedeno da je pronađena samo jedna oporuka i naveden je tekst oporuke, te da je sačinjavanju oporuke prisustvovao sudija, liječnik dr. Zvonko Andrić, te svjedoci oporuke Suad Kajtaz i Samir Numić. U tom smislu, Općinski sud je zaključio da je oporučitelj Jure Čondić bio pri punoj svijesti i zdravom razumu, te da je isti bio svjestan svog postupka, odnosno da je znao kome ostavlja za slučaj svoje smrti svoju imovinu, a na sastav oporuke ga niko nije prisilio, niti doveo u zabludu kao i da je prije izjavljivanja svoje posljednje volje pregledan od strane liječnika. Nadalje, Općinski sud je istakao da je svoju vjeru poklonio podnesku od 24. septembra 1984. godine, potpisanom od oca apelantica, navodeći da je oporuka pok. Jure Čondića valjana i sačinjena u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim zakonom (član 67. Zakona o nasljeđivanju). S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da iako su apelantice prema odredbi člana 30. Zakona o nasljeđivanju nužni nasljednici, ostavitelj, njihov otac, ih je isključio iz nasljedstva temeljem odredbe člana 47. istog zakona jer su provrijedile moralnu i zakonsku obavezu prema njemu kao oporučitelju. Ovakav zaključak Općinski sud je izveo iz podneska pok. Jure Čondića od 24. septembra 1984. godine iz kojeg proizlazi da apelantice nisu brinule o ocu, niti su ga pomagale što je bila njihova zakonska obaveza regulisana odredbom člana 234. ranije važećeg Porodičnog zakona kojom je bilo određeno da su djeca dužna da izdržavaju svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvarivati iz svoje imovine. Općinski sud nije poklonio svoju vjeru priloženoj medicinskoj dokumentaciji apelantice Folinje Karan kojom je pokušala dokazati da ju je bolest spriječila u izvršavanju njenih zakonskih obaveza prema pok. ocu. U pogledu naknade štete koju su apelantice istakle u svom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je zaključio da ista nije dokazana u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a niti su apelantice u smislu člana 7. istog zakona izvodile dokaze kojima bi se utvrdile te činjenice. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Rješenjem Općinskog suda u Livnu broj P. 152/90-T od 15. januara 2007. godine naloženo je apelanticama da tuženim Muji, Elmasu i Ejubu Ziberi naknade troškove postupka u iznosu od 720,00 KM u roku od 30 dana.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-204 od 7. juna 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantica podnesena protiv presude Općinskog suda broj P-152/90-T od 12. januara 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice i zato je dao valjane razloge koje u cjelosti prihvaća i ovaj sud u drugom stepenu, pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te nije napravio nijednu povredu odredaba parničnog postupka. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbi člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000531 od 28. avgusta 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantica izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-
000-204 od 7. juna 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani revizioni navodi apelantica, te da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kako u pogledu pravne valjanosti oporuke pok. Jure Čondić, tako i u pogledu ostalih tužbenih navoda. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbi člana
248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
7. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, povredu navedenih prava apelantice vide posebice u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primijenjenom materijalnom pravu od strane redovnih sudova u pogledu pravne valjanosti oporuke njihovog oca, pok. Jure Čondića, kao i nepoklanjanju vjere dokazima koje su apelantice predložile u predmetnom postupku pred redovnim sudovima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
a) Pravo na pravično suđenje
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U odnosu na navode apelantica koji se tiču sudske ocjene dokaza, a imajući u vidu naprijed navedeni stav, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, a što su potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud, radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje konkretnog spora proveo veliki broj dokaza, izvršio njihovu pojedinačnu, međusobnu i ukupnu ocjenu a nakon toga izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica primjenom relevantni odredbi Porodičnog zakona i Zakona o nasljeđivanju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Pravo na imovinu
14. Apelantice se, također, žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred sudovima je bio zahtjev apelantica da ishode mogućnost stjecanja prava na nasljeđe, dakle buduća, a ne njihova postojeća «imovina» Stoga, ne može se govoriti ni o «legitimnom očekivanju» koje bi uživalo zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović