Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3048/07 (D. S.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3048/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3048/07, rješavajući apelaciju Dragice Stjepanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Stjepanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 071 od 16. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 482 od 27. septembra 2007. godine, presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-06-000 648 od 4. maja 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj GŽ 187/05 od 24. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, podnijela je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 482 od 27. septembra 2007. godine, presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-06-000 648 od 4. maja 2007. godine i rješenja Okružnog suda broj GŽ 187/05 od 24. oktobra 2006. godine. Dopisom od 27. novembra 2007. godine apelantica je podnijela prijedlog za izuzeće sudije Ustavnog suda Krstana Simića, zbog toga što «su [sudija Krstan Simić] i tuženi [bivši generalni direktor AD «Boksit» Milići] Rajko Dukić iz Milića, u istoj stranci SNSD Milorada Dodika». Apelantica je 4. februara 2008. godine, 31. januara i 18. jula 2009. godine dopunila apelaciju. Apelantica je 9. jula 2009. godine, dostavila dopunu apelacije kojom osporava i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 071 od 16. juna 2009. godine.

2. U skladu s članom 93. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je nakon razmatranja apelantičinog zahtjeva za izuzeće sudije Ustavnog suda Krstana Simića, donio odluku da se navedeni zahtjev odbije kao neosnovan, jer nisu ispunjeni uslovi za izuzeće sudije iz člana 93. Pravila Ustavnog suda.

3. Apelantica navodi da je bila zaposlenik AD «Boksit» Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) od 4. juna 1984. godine sve dok tuženi nije donio rješenje broj 1-A-01-5541/0 od 18. decembra 2003. godine o otkazu Ugovora o radu broj I-A-01-200/166 od 6. septembra 2001. godine zbog organizacionih promjena u preduzeću.

4. Apelantica je 10. juna 2004. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, radi poništenja rješenja o otkazu Ugovora o radu broj 1-A-01-5541/0 od 18. decembra 2003. godine. Apelantica je tražila da se obaveže tuženi da je vrati na posao i rasporedi na poslove tehničara tehničke obrade ili na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi kao mašinskom tehničaru.

5. Osnovni sud je 2. jula 2004. godine dostavio apelantičinu tužbu na odgovor tuženom. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 27. jula 2004. godine.

6. Apelantica je dopunila tužbu 23. septembra 2004. godine.

7. Osnovni sud je 16. novembra 2004. godine održao pripremno ročište, dok je ročište za glavnu raspravu održano 20. novembra 2004. godine, kada je glavna rasprava i zaključena i određeno da će presuda biti donesena i objavljena 31. januara 2005. godine. Oba ročišta su održana u prisutnosti apelantice i punomoćnika tužene.

8. Na ročištu za glavnu raspravu, Osnovni sud je donio presudu, broj Rs-126/04 od 31. januara 2005. godine, kojom je poništio kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu Ugovora o radu i obavezao ga da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove tehničara tehničke obrade ili na druge poslove koji odgovaraju stručnoj spremi apelantice kao mašinskom tehničaru, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Sud je u preostalom dijelu odbio apelantičin tužbeni zahtjev i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. Protiv prvostepene presude tuženi je 9. februara 2005. godine podnio žalbu Okružnom sudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženi je 2. marta 2005. godine dopunio žalbu.

10. Apelantica je 6. aprila 2005. godine dostavila odgovor na žalbu.

11. Okružni sud je rješenjem broj GŽ-187/05 od 24. oktobra 2006. godine usvojio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojom se poništava rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu i kojom se tužena obavezuje da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke tehničara tehničke obrade ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi (I i II stav izreke), dok je u preostalom dijelu (III i IV stav izreke) prvostepenu presudu ostavio neizmjenjenu. Okružni sud je u obrazlaženju rješenja naveo da ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda, obzirom da je između stranaka sklopljeno poravnanje pod brojem 1-A-01-377/od od 4. februara 2004. godine u pogledu neisplaćenih plata, regresa i otpremnine, te da je istim poravnanjem apelantici isplaćena otpremnina u iznosu od 2.092,00 KM. Okružni sud je, također, naveo da prvostepeni sud nije imao u vidu navedeno poravnanje prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za poništenje rješenja o otkazu Ugovora o radu, budući da je navedeno poravnanje zaključeno među strankama prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Shodno navedenom, prvostepeni sud je morao voditi računa o zaključenom vansudskom poravnanju i o njemu odlučiti kao materijalno pravnom prigovoru, tim prije što je apelantica navedenim sudskim poravnjanjem pristala na isplatu otpremnine. Konačno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, ne postupajući na naprijed navedni način prilikom odlučivanja o apelantičinom tužbenom zahtevu, povrijedio odredbe parničnog postupka iz člana 209. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 do 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP), što predstavlja razlog ukidanja prvostepene presude na osnovu člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP.

12. Osnovni sud je 1. marta i 4. aprila 2007. godine održao pripremna ročišta, dok je ročište za glavnu raspravu održano 4. maja 2007. godine. Sva ročišta su održana u prisutnosti apelantice i punomoćnika tužene.

13. Na ročištu za glavnu raspravu , a u ponovnom postupku, Osnovni sud je presudom broj 092-0-

P-06-000 648 od 4. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-

07-000 482 od 27. septembra 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je među strankama sporno rješenje od 18. decembra 2003. godine kojim je apelantici prestao radni odnos i kojim joj je dat otkaz Ugovora o radu koga je apelantica zaključila sa tuženim 6. septembra 2001. godine. Među strankama je, također, sporno i pitanje, da li je tuženi mogao apelantici poništiti navedeni ugovor o radu od 6. septembra 2001. godine, a sa apelanticom je imao zaključen i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj I-A-01-

1454-15/03 od 30. aprila 2003. godine pod izmjenjenim uslovima. Obrazlažući svoju odluku, Osnovni sud je naveo da je rješenje o otkazu ugovora o radu od 18. decembra 2003. godine, čije se poništenje traži, doneseno u skladu sa članom 113. tačka 2. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), kojim je regulisano da se otkaz Ugovora o radu od strane poslodavca daje radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Kako je u konkretnom slučaju ukinuto apelantičino radno mjesto, to je sud apelanticu odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva da je vrati na posao na radno mjesto mašinskog tehničara ili na druge poslove IV stepena stučne spreme. Sud je odbio i dio preostalog tužbenog zahjeva kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da joj poveže radni staž i uplati PIO i zdravstveno osiguranje, da isplati sve plate, regrese, zimnicu, ogrev, sa zakonskom zateznom kamatom, od dana podnošenja tužbe pa do povratka na posao, obzirom da je apelantica 26. januara 2004. godine podnijela zahtjev tuženom za poravnanje, kako je propisano članom 344. tač. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, te da je 4. februara 2004. godine između parničnih stranaka i zaključeno poravnanje u pogledu novčanog potraživanja apelatnice prema tuženom.

14. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne može prihvatiti apelantičina žalbena tvrdnja da je u zaključivanju vansudskog poravnanja došlo zbog mana volje na njenoj strani, jer ju je tuženi na prevaran način prinudio da zaključi takav sporazum. Ovo iz razloga što iz samog pismenog zahtjeva od 26. januara 2004. godine proizilazi suprotno, jer je apelantica bila ta koja je dala inicijativu za zaključivanje sporazuma i u kojem pravcu se isti treba zaključiti. Konačno, Okružni sud je zaključio da su i ostali žalbeni navodi apelantice neosnovani, te je potvrdio prvostepenu presudu na osnovu člana 226. ZPP.

15. Apelantica je 19. novembra 2007. godine izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 482 od 27. septembra 2007. godine. Tužena je 14. decembra 2007. godine putem Osnovnog suda dostavila odgovor na reviziju.

16. Vrhovni sud je apelantičin predmet zaprimio 23. januara 2008. godine i isti je raspoređen u rad postupajućem sudiji.

17. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 071 od 16. juna 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu, navodeći da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili materijalne propise. U pogledu navoda revizije koji se odnose na zakonitost i pravilnost rješenja broj 1-A-01-5541/0 od 18. decembra 2003. godine kojim je apelantici otkazan ugovor o radu broj I-A-01-200/166 od 6. septembra 2001. godine, a ne ugovor o radu pod izmjenjenim uslovima broj I-A-01-1454-15/03 od 30. aprila 2003. godine, koji je kasnije zaključila, Vrhovni sud je zaključio da ugovor o radu pod izmjenjenim uslovima od 30. aprila 2003. godine, po svojoj sadržini odgovara aneksu ugovora o radu od 6. septembra 2001. godine, kojim se ovaj ugovor o radu mijenja samo u pogledu radnog mjesta na koje se apelantica raspoređuje. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je tuženi pravilno postupio kada je otkazao ugovor o radu od 6. septembra 2001. godine.

18. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), zatim pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što Okružni sud u presudi broj 014-0-GŽ-07-000 482 od 27. septembra 2007. godine «krivo tumači činjenice, izvrće njene navode iz žalbe, konstruiše, laže, podmeće – da odbrani nezakonito». Istakla je da joj je tuženi prouzrokovao duševne bolove i patnju zbog gubitka posla. Također, apelantica smatra da je postupak u njenom predmetu pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo, s obzirom na to da je 10. juna 2004. godine podnijela tužbu, a da je Osnovni sud donio presudu 31. januara 2005. godine, a nakon toga, odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud «drži predmet u ladici punih 18 mjeseci, od 21. aprila 2005. godine do 24. oktobra 2006. godine». Najzad, u dopuni apelacije od 9. jula 2009. godine apelantica je osporila i presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 071 od 16. juna 2009. godine, ističući da je predmetnu presudu «čekala 17,5 mjeseci.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Ustavni sud je utvrdio da se dio apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju, prema apelantičinom mišljenju, Okružni sud u presudi broj 014-0-

GŽ-07-000 482 od 27. septembra 2007. godine «krivo tumači činjenice, izvrće njene navode iz žalbe, konstruiše, laže, podmeće – da odbrani nezakonito». S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

22. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da nije bilo postupanja na koje ukazuje apelantica, a koje bi eventualno moglo dovesti u pitanje njeno uživanje prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda sadrži jasne i detaljne razloge za odlučivanje o spornim pitanjima, a naročito o tome koji je propis i zašto primijenjen, te da nema ništa što ukazuje na to da je Okružni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na štetu apelantice, budući da odluka sadrži obrazloženje koje u cijelosti ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Osim toga, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

23. Dalje, apelantica smatra da je postupak u njenom predmetu pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo, budući da se radi o radnom sporu koji je prema zakonu hitan. Apelantica se posebno žali na postupak od podnošenja tužbe, 10. juna 2004. godine do donošenja drugostepene odluke od 24. oktobra 2006. godine, te na postupak od izjavljivanja revizije od 19. novembra 2007. godine do donošenja odluke o reviziji od 16. juna 2009. godine.

24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

25. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred Osnovnim i Okružnim sudom apelantica tvrdi da je njeno pravo na pravično suđenje povrijeđeno nedonošenjem odluke u razumnom roku. Razmatrajući navode apelacije Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Osnovnog suda broj 092-0-P-06-000648 u kojem je apelantica podnijela tužbu radi poništenja rješenja o otkazu Ugovora o radu broj 1-A-01-5541/0 od 18. decembra 2003. godine, a koji postupak je okončan presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 071 od 16. juna 2009. godine.

26. Sporni postupak pred Osnovnim i Okružnim sudom je trajao od 10. juna 2004. godine, kada je podnesena tužba do 24. oktobra 2006. godine, kada je Okružni sud donio rješenje kojim je usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu ukinuo, na način naveden u činjeničnom dijelu odluke. Iako se postupak iz radnih odnosa po zakonu smatra hitnim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju trajanje postupka od sedam mjeseci i 21 dana pred Osnovnim sudom nije bio izvan razumnog roka, budući da je u navedenom periodu Osnovni sud proveo pripremno ročište 16. novembra 2004. godine, ročište za glavnu raspravu 20. novembra 2004. godine, te donio presudu od 31. januara 2005. godine. Okružni sud je povodom izjavljene žalbe tuženog na presudu Osnovnog suda donio odluku u periodu od godinu dana, osam mjeseci i 24 dana, dakle u roku koji se može smatrati razumnim.

27. Što se tiče postupka pred Vrhovnim sudom koji je trajao od 19. novembra 2007. godine kada je apelantica izjavila reviziju, odnosno od 23. januara 2008. godine, kada je predmetni spis zaprimljen kod Vrhovnog suda do 16. juna 2009. godine kada je Vrhovni sud donio odluku o reviziji, dakle ukupno godinu dana, četiri mjeseca i 24 dana. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je predmetni postupak u konkretnom slučaju trajao nerazumno dugo.

28. U takvim okolnostima, prilikom ocjene da li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni sud je imao u vidu trajanje postupka kao cjeline, dakle postupka koji je na tri sudske instance trajao ukupno 5 godine a da nije bilo nopravdanih nekativnosti i propusta sudova. Iako apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini predmetnog postupka, imajući u vidu prethodno iznesena utvrđenja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o kršenju prava apelantice na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da apelantica nema «opravdan zahtjev u tom smislu.

29. U vezi sa ostalim navodima koji se tiču prava na život i slobodu od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne, Ustavni sud smatra da apelantica nije ničim učinila vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

30. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3048/07 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio