Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-38/08 (J. I.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-38/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-38/08, rješavajući apelaciju Jovice Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovice Ilića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000 325 od 23. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovica Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 7. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000 325 od 23. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-06-000 043 od 2. aprila 2007. godine obavezan je tuženi Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime izvršenog ulaganja u adaptaciju poslovnog prostora isplati ukupan iznos od 26.131,25 KM uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant sa tuženim imao zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora i da je apelant o svom trošku izvršio adaptaciju zakupljenog poslovnog prostora, ali je sporno da li je apelant imao pravo na naknadu uloženih sredstava. Osnovni sud je dalje obrazložio da su prema nalazu vještaka građevinske struke sva ulaganja bila nužna i neophodna obzirom na stanje objekta u kojem se nalazio prije izvršenih ulaganja. Osnovni sud je utvrdio da je ugovorima o zakupu od 28. jula 1999. godine i 15. juna 2002. godine, kao i aneksom ugovora od 15. juna 2002. godine predviđena obaveza apelanta kao zakupca da o svom trošku adaptira predmetni poslovni prostor bez prava da potražuje naknadu za uložena sredstva.
4. Osnovni sud je smatrao da se, u smislu odredbe člana 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim navedenim zakonom. Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ugovaranje da zakupcu ne pripada pravo na naknadu uloženih sredstava protivno načelu ravnopravnosti učesnika u obligacionim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja u zasnivanju obligacionih odnosa (čl. 11, 12. i 15. ZOO). Stoga je Osnovni sud smatrao da se u konkretnom slučaju nejasne odredbe trebaju tumačiti u korist apelanta, pa je zaključio da je volja ugovornih strana bila da apelant uloži sredstva u poslovni prostor koji je vlasništvo tuženog, a da bi isključivanje prava na naknadu bilo protivno citiranim načelima obligacionih odnosa. Osnovni sud je zaključio da je apelant izveo sve radove koji su bili nužni da se objekat zaštiti od propadanja i da koristi svrsi kojoj je namijenjen, pa je po mišljenju suda na pouzdan način utvrđeno da apelantu pripada pravo na naknadu imajući u vidu odredbu člana 17. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i odredbu člana 217. ZOO.
5. Apelacioni sud je, presudom broj 097-0-Gž-07-000 325 od 23. oktobra 2007. godine, uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbija u cijelosti kao neosnovan.
6. Apelacioni sud je u obrazloženju naveo da je u konkretnom slučaju zajednička namjera ugovarača u pogledu izvršenih ulaganja od strane apelanta kao zakupca jasno definisana odredbama ugovora o zakupu poslovnog prostora od 28. jula 1999. godine i od 15. juna 2002. godine (član 10, odnosno član 9. ugovora), kojima je isključena obaveza tuženog kao zakupodavca da naknadi apelantu kao zakupcu sredstva uložena za adaptaciju tog poslovnog prostora. Stoga je po ocjeni Apelacionog suda nepotrebno tumačenje tih odredbi u smislu člana 99. ZOO. Apelacioni sud je dalje naveo da u toku prvostepenog postupka apelant nije isticao da je navedene ugovore o zakupu zaključio pod manom volje, odnosno da volja ugovornih strana nije bila u skladu sa navodima u ugovoru, iako je to njegova obaveza shodno odredbi člana 7. stav 1. i člana 156. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelacioni sud je zaključio da se stoga odredbe ugovora primjenjuju kakao glase, a shodno odredbi člana 99. stav 1. ZOO. Pored toga Apelacioni sud je istakao da je ugovorena zakupnina po ugovoru o zakupu od 15. juna 2002. godine znatno niža od zakupnine po prethodnom ugovoru, te da razlika u visini zakupnine za period od 33 mjeseca daje iznos koji približno odgovara iznosu koji apelant potražuje od tuženog. Po mišljenju Apelacionog suda ova razlika navodi na zaključak da je visina zakupnine bila prilagođena visini ulaganja apelanta u poslovni prostor koje predstavlja korist tuženog.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je Apelacioni sud pogrešno ocijenio utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naveo je da je smanjenje zakupnine uslijedilo po osnovu drugog pravnog posla između tuženog i apelanta, a ne zbog apelantovih ulaganja u predmetni poslovni prostor. Dalje je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, gdje nije bila jasno definisana namjera ugovarača i koji se morao tumačiti u smislu člana 99. stav 2. ZOO. Pored toga, apelant je naveo da su ulaganja bila nužna za upotrebu poslovnog prostora, te da je Apelacioni sud u sličnim slučajevima dosuđivao naknadu za adaptaciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se utvrditi da su osporenom odlukom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava, niti da je primjena zakona od strane Apelacionog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava. Apelantove navode o tome da su u drugim slučajevima sudovi odlučivali drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud ne smatra relevantnim obzirom da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović