Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2637/07 (G. G.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2637/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2637/07, rješavajući apelaciju Gorana Glihe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Glihe podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000665 od 17. jula 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-04-000529 od 20. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Gliha (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kemal Sejfulović, advokat iz Tuzle, podnio je 27. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000665 od 17. jula 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-04-000529 od 20. marta 2006. godine.
2. Općinski sud u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu P-1292/02 od 26. januara 2004. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Mirsada Karabegovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud utvrdi da su Mladen Gliha (otac apelanta) i Gospava Gliha (majka apelanta) na zakonit i dobrovoljan način prenijeli na tužitelja stanarsko prava na stanu koji se nalazi u Tuzli, pa da su apelant i Javno stambeno preduzeće Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) dužni trpjeti da se na osnovu sudske presude izvrši obnova ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog između tužitelja i drugotuženog, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Istom presudom usvojen je protutužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen između tužitelja-protutuženog i njegovog oca pa je tužitelj-protutuženi dužan priznati i trpiti da se apelantov otac upiše kao nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli. Tačkom III dispozitiva presude obavezan je tužitelj da apelantu plati troškove postupka, a sa viškom tužbenog zahtjeva apelant i drugotuženi su odbijeni.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je istako da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je izvršio uvid u ugovore o zamjeni stanova, ugovore o korištenju stanova, uvid u potvrdu o prijemu novca, saslušao svjedoke i parnične stranke (tužitelja i apelanta), izvršio vještačenja po vještaku grafologu i vještaku neuropsihijatru, kao i na osnovu drugih provedenih dokaza zaključio da je osnovan zahtjev apelanta a neosnovan zahtjev tužitelja. Općinski sud je naveo da je tužitelj u svom iskazu izjavio da je izvršio faktičku zamjenu stanova sa majkom apelanta, a nakon toga su on i majka apelanta zaključili ugovore o korištenju zamijenjenih stanova jer je apelantov otac umro, te joj je za zamjenu dao 3.000 KM u prisustvu svjedoka (koji su to potvrdili na raspravi). Datum na ugovoru o korištenju stana koji nije valjan (1. april 1993. godine) tužitelj nije smatrao relevantnim i mislio je da je to „stvar administracije“, a da je majka apelanta ugovor zaključila zbog finansijske krize, jer joj je bio potreban novac. Općinski sud je naveo da je apelant osporio tužbeni zahtjeva tužitelja ističući da mu je otac umro, majka mu je bila duševni bolesnik, kojoj se stanje pogoršalo nakon očeve smrti, te je „usred ratnog pakla upala u panični strah i tjeskobu“, te je željela napustiti Tuzlu. Takođe, apelant je izjavio da su datumi na ugovorima antidatirani i da su protokolisani nakon smrti njegovog oca. Sud je saslušao svjedoke u vezi sa okolnostima preseljenja majke i sestre apelanta u zamijenjeni stan, kao i u vezi zdravstvenog stanja majke apelanta. Zbog bolesti majke apelanta, koju je isticao u toku postupka, sud je saslušao vještaka dr. Milivoja Subakova, čiji nalaz i mišljenje je prihvatio u cijelosti i kojem je poklonio vjeru, jer je isti liječio majku apelanta. Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka proizilazi da je majka apelanta bolovala od manijako-depresivne psihoze a da u toku 1993. godine nije mogla sebi nabaviti lijek koji joj je bio potreban. Općinski sud je proveo vještačenje po vještaku grafologu, (radi vještačenja potpisa na ugovoru o korištenju stana) ali nalaz vještaka nije prihvatio.
4. Na osnovu provedenih dokaza (uvid u ugovor o zamjeni stana od 31. marta 1993. godine) Općinski sud je zaključio da ugovor o zamjeni stanova nije potpisani od strane nosilaca stanarskih prava (tužitelja i oca apelanta), ali su od strane davalaca stanova na korištenje date saglasnosti. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su tužitelj i otac apelanta zaključili ugovore o korištenju zamijenjenih stanova 1. aprila 1993. godine, kao i da je tužitelj dao majci apelanta na ime zamjene stanova iznos od 3.000 DEM. Takođe, Općinski sud je zaključio da brojevi ugovora ne odgovaraju datumima zaključenja, što je utvrdio na osnovu evidencione kartice drugotuženog. Na osnovu svih provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da postoji mogućnost da je zamjena stanova kao i «sva papirologija» izvršena nakon smrti oca apelanta. Obzirom na navedeno, Općinski sud se pozvao na član 32. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulisano da samo nosioci stanarskog prava mogu izvršiti zamjenu stanova i to ugovorom u pismenoj formi. Polazeći od činjenice da ugovor o zamjeni stanova nisu potpisali nosioci stanarskih prava Općinski sud je zaključio da takav ugovor nije punovažno nastao, odnosno da je taj ugovor ništav i da ne može stvoriti prava i obaveze kako je regulisano članom 32. stav 4. Zakona o stambenim odnosima i članom 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 103. stav 1. ZOO.
5. Dalje, obzirom da su majka apelanta (prije svoje smrti) i tužitelj podnijeli zahtjeve za povrat prijeratnih stanova Općinski sud se pozvao na odredbe člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, u vezi sa pravom na povrat nosioca stanarskih prava u napuštene stanove, koji se primjenjuje i na zamijenjene stanove. Općinski sud je naveo da je smisao odredbe člana 2.a u vezi sa članom 18.c. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima obnova ugovora o zamjeni stanova, u situaciji kada su obje strane u posjedu zamijenjenog stana. Međutim, kako je Općinski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji i kako je utvrdio da zamjena stanova između tužitelja i oca apelanta nije izvršena s ciljem da zamijenjeni stan postane dom oca apelanta u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Općinski sud je utvrdio da do zamjene ne bi došlo da majka i sestra apelanta nisu željele da napuste ratno okruženje. Općinski sud nije prihvatio prigovor aktivne legitimacije na strani apelanta kod isticanja protutužbenog zahtjeva, te je istom udovoljio.
6. Protiv prvostepene presude tužitelj je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj broj 003-0-Gž-04-000529 od 20. marta 2006. godine kojom je žalbu uvažio prvostepenu presudu preinačio u tački I, II i III točka 1. izreke i usvojio tužbeni zahtjev pa je odlučio da su apelantov otac i majka na dobrovoljan i zakonit način prenijeli na tužitelja stanarsko pravo na stanu u Tuzli, pa su dužni trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši obnova ugovora o korištenju stana zaključena između tužitelja i drugotuženog, dok je odbijen protutužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen između njegovog oca i tužitelja i da je tužitelj-protutuženi dužan priznati i trpjeti da se Mladen Gliha u javnim knjigama upiše kao nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli. Istom presudom Kantonalni sud je obavezao apelanta i drugotuženog da tužitelju solidarno plate troškove postupka. Kantonalni sud je odbio zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka. Kantonalni sud je odlučio da stav III tačka 2. izreke prvostepene presude ostaje neizmijenjena.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba osnovana, jer je u postupku po žalbi Kantonalni sud utvrdio povrede parničnog postupka, obzirom da prvostepeni sud nije obrazložio zašto ne prihvata nalaz vještaka grafologa Hidajeta Hasanbašića. S tim u vezi Kantonalni sud je zakazao javnu raspravu na kojoj je ponovo proveo dokaz vještačenjem po vještaku grafologu. Kantonalni sud je nadalje utvrdio da je pravno shvatanje prvostepenog suda o ništavosti ugovora pogrešno i da se zasniva na pogrešnoj ocjeni isprava - ugovora o zamjeni stanova i ugovora o korištenju zamijenjenih stanova. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je nebitno što strane nisu potpisale ugovor o zamjeni stanova, jer su suglasnost za zamjenu stanova dali davaoci stanova na korištenje, a zamjena je faktički izvršena useljenjem u stanove i zaključenjem ugovora o korištenju stana. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je cilj pismene forme ugovora zaštita davaoca stanova na korištenje koja je ispoštovana davanjem njihove saglasnosti nakon čega su ugovarači potpisali ugovore o korištenju zamijenjenih stanova. Nadalje, u vezi sa pitanjem koje je bilo sporno – da li potpis na ugovoru o korištenju stanova pripada ocu apelanta, Kantonalni sud je ponovo proveo vještačenje po vještaku grafologu i zaključio da je sporni potpis na ugovoru pripada ocu apelanta. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je vještak obrazložio svoje mišljenje, kako u svom nalazu tako i na raspravi odgovarajući na pitanja stranaka. Kantonalni sud je na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio da se radi o nalazu u kojem nema nelogičnosti, nedosljednosti i proturječnosti i površnosti, koje bi dovele u sumnju njegovu tačnost. Kantonalni sud je istakao da nije prihvatio nalaz vještaka grafologa Veljka Radovanovića, jer taj dokaz nije izveden u postupku pred prvostepenim sudom već je predložen nakon zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom. S tim u vezi Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 207 stav 1. uvezi sa članom 217. Zakona o praničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je regulisano izvođenje novih dokaza pred drugostepenim sudom.
8. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je ugovor o zamjeni stanova zaključen u toku rata ali sama ta činjenica ne povlači automatski ništavost takvog ugovora i ne znači da nije zaključen na dobrovoljan način. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o domicilnom stanovništvu i zamjena nije izvršena zbog etničkog čišćenja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj ušao u posjed zamijenjenog stana, kao i da je majka apelanta nakon smrt svog supruga, oca apelanta, zaključila novi ugovor o korištenju stana na zamijenjenom stanu i ostala u posjedu tog stana do izlaska iz Tuzle. Kantonalni sud je nadalje utvrdio da se ugovor nije osporavao tvrdnjom da je postojala neka mana volje na strani ugovarača, oca apelanta niti je majka apelanata koja je nadživjela njegovog oca za vrijeme boravka u Tuzli tražila sudsku zaštitu povodom zaključenog ugovora o zamjeni stanova. Kantonalni sud je istakao da je nakon održane glavne rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga što je zaključio prvostepeni sud pa je s tim u vezi promijenio izreku presude u pogledu ocjene zakonitosti i dobrovoljnosti ugovora o zamjeni stanova, zbog čega je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio.
9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-000665 od 17. jula 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je u vezi sa tim naveo da je tužitelj tužbu podnio na osnovu člana 2a. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, koja predviđa da se odredbe tog zakona primjenjuju i na stanove koji su zamijenjeni u periodu od 30. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine ali se može dokazivati i da je stan zamijenjen na zakonit i dobrovoljan način. U skladu sa članom 2. stav 5. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima teret dokazivanja je na strani koja tvrdi da je stan stekla na zakonit i dobrovoljan način. Vrhovni sud je utvrdio da je tužitelj uspio dokazati dobrovoljnost i zakonitost u konkretnom slučaju, za razliku od apelanta. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dao jasne i adekvatne razloge zašto je ugovor o zamjeni stanova valjan, iako ga nisu potpisali nosioci stanarskih prava na tim stanovima, ali su ga potpisali i ovjerili davaoci stanova na korištenje. Vrhovni sud je naveo da razloge koje je dao drugostepeni sud u potpunosti prihvata, a to je da je pismena forma ugovora predviđena članom 32. stav 4. Zakona o stambenim odnosima ispunjena davanjem saglasnosti od strane davaoca stana na korištenje, te da su tužitelj i otac apelanta na osnovu dobijene saglasnosti zaključili nove ugovore o korištenju zamijenjenih stanova, u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima i uselili se u te stanove. Nadalje, majka i sestra apelanta su uselile u predmetni stan u kojem su živjele do 1994. godine, čime je po mišljenju suda konvalidiran ugovor o zamjeni stanova, u skladu sa članom 73. ZOO odnosima, jer je ugovor u cjelini izvršen, a iz cilja zbog kojeg je forma propisana ne proizilazi ništa drugo.
10. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da Kantonalni sud nije dao razloge zbog čega prihvata da je ugovor o korištenju stana zaključio otac apelanta. Prema stavu Vrhovnog suda drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja, organizovao javnu raspravu na kojoj je u skladu sa članom 217. stav 2. ZPP ponove izveo dokaz vještačenjem po vještaku grafologu i na osnovu tako provedenog dokaza, drugačijom ocjenom dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje, tj, da je ugovor o korištenju stana (za zamjenjeni stan) potpisao otac apelanta. Zbog toga je Vrhovni sud cijenio da su suvišni revizioni prigovori apelanta da nižestepeni sudovi nisu saslušali svjedoka Nesiba Tobudića koji je u to vrijeme bio ovlašten da potpisuje ugovore o korištenju stana u ime drugotuženog, kao i da drugostepeni sud nije dao razloge zbog čega ne vjeruje svjedoku Mirzi Salkiću, koji uostalom nije ni tvrdio da je ugovor arbitraran. Prema stavu Vrhovnog suda uz utvrđenu činjenicu da je otac apelanta lično potpisao ugovor za zamjenu stanova nije od presudnog značaja datum zaključenja ugovora.
11. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da revizioni prigovor da je nalaz vještaka netačan i bezvrijedan, zbog čega je drugostepeni sud trebao provesti novo vještačenje predstavlja prigovor na utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se revizija ne može izjaviti prema članu 240. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je takođe istako da je drugostepeni sud iscrpno obrazložio zašto se na raspravi nije mogao saslušati novi vještak, sa kojim razlozima se u potpunosti složio Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta da je drugostepeni sud mogao ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje navodeći da odredbe člana 227. i 229. ZPP to ne dozvoljavaju. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio kao beznačajne revizione prigovore da majka apelanta bila neuračunljiva u vrijeme zaključenja ugovora, jer je već utvrđeno da je ugovor zaključio otac apelanta. Majka apelanta je prema utvrđenju sudova samo potpisala ugovor sa drugotuženim kojim je prevela sa oca apelanta na sebe stanarsko pravo 24. avgusta 1994. godine.
12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta da se u konkretnom slučaju radi o etničkom čišćenju, kao i da je došlo do povrede prava na dom, imovinu i pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, kojim je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 30. aprila 1991. do 28. februara 1998. godine prestaje da važe. Isto se odnosi na ugovore o zamjeni stanova, ali je stavom 5. člana 2. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima propisano da se u slučaju zamjene stanova može dokazivati dobrovoljnost i zakonitost izvršene zamjene. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije uspio dokazati osnovanost svog zahtjeva (da je ugovor o zamjeni zaključen pod prinudom i da nije dobrovoljan). S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da prihvata razloge koje je dao drugostepeni sud da zamjena nije izvršena zbog etničkog progona. Vrhovni sud je čak naveo da to ni u reviziji apelant eksplicitno ne navodi, već je naveo da smatra da je ugovor sačinjen pod psihičkim pritiskom zbog ranjivog položaja roditelja apelanta kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u znatnom dijelu BiH. Međutim, prema stavu suda takve politike nije bilo u Tuzli, što se vidi i iz činjenice da su majka i sestra ostale da žive u zamijenjenom stanu još godinu dana, kao i iz izjave samog apelanta koji je kao parnična stranka saslušan i koji je izjavio da mu je majka rekla da je stan zamijenila jer joj je bio potreban novac. Vrhovni sud je naveo da teška materijalna situacija nije dovoljan razlog da se ugovor o zamjeni stanova proglasi ništavim, pa čak ni rušljivim u skladu sa odredbama ZOO.
13. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno cijenili da je otac apelanta zaključio ugovor o zamjeni stanova, jer iz svih činjenica (iskaz tužitelja, kao i iskazi svjedoka) proizilazi da je tužitelj sve dogovarao sa majkom apelanta. Takođe, apelant osporava zaključak sudova da je majka apelanta zamijenila stan zbog finansijske krize. Takođe, apelant osporava zaključak sudova da je ugovor konvalidiran, što je prema apelantu u suprotnosti sa načelom bona fides, uz sve druge okolnosti (rat, psihičko stanje apelantove majke i ostalo). Takođe, apelant navodi da mu je uskraćeno pravo da u postupku po žalbi prezentira pravosnažno rješenje iz upravnog postupka (kojim mu je stan vraćen u posjed kao članu porodičnog domaćinstva), a što je trebalo da obaveže i sud jer je odlučivao o pravnoj stvari koja je s tim u vezi. Apelant navodi da je ugovor o zamjeni stanova ništav i suprotan odredbama Zakona o stambenim odnosima. Takođe, apelant osporava odluke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je utvrđeno da je njegova majka bila neuračunljiva i poslovno nesposobna. Apelant osporava i zaključak sudova da nije bilo etničkog čišćenja u Tuzli.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na imovinu
16. U vezi sa povredom prava na imovinu iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali zbog odluke sudova da se ne poništi ugovor o zamjeni koji su zaključili njegov otac i tužitelj.
17. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da je tužitelj pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja da je ugovor o zamjeni stanova pravno valjan, dok je apelant protutužbenim zahtjevom tražio poništenje ugovora o zamjeni zaključenog između njegovog oca i tužitelja. S obzirom da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca (i da je u upravnom postupku izdejstvovao rješenje kojim mu je dozvoljen povrat u posjed stana), imao je ostvariv zahtjev shodno odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, a u postupku kojeg je tužitelj pokrenuo tužbom, a apelant protutužbom trebalo je da svoj zahtjev dokaže odnosno da dokaže da je do zamjene stanova došlo na nezakonit i nedobrovoljan način. Međutim, odlučujući o tužbu tužitelja i protutužbi apelanta Kantonalni sud i Vrhovni sud su utvrdili da apelant nije tokom postupka uspio dokazati da je do zaključenja ugovora došlo na nezakonit način, kao i da apelant u toku postupka nije isticao neku od mana volje na strani njegovog oca, niti da je njegova majka nakon smrti njegovog oca tražila sudsku zaštitu povodom zaključenog ugovora o zamjeni. Iz navedenog proizilazi da je apelant prema zakonu imao «ostvariv» zahtjev, ali u postupku nije dokazao da ugovoru nedostaje element dobrovoljnosti i zakonitosti. Iz navedenog slijedi da imovina koju bi apelant stekao po utvrđenju ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev usmjeren na poništenje ugovora o zamjeni nekretnina biti riješen u njegovu korist.
19. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, Kantonalni i Vrhovni sud naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su zahtjev apelanta odbili kao neosnovan, a prihvatili zahtjev tužitelja, ističući pri tome da je apelant svoj zahtjev utemeljio na činjenici da je ugovor zaključen u ratnim okolnostima, zbog čega je ništav. Ustavni sud primjećuje da je nakon provedenog dokaznog postupka od strane prvostepenog suda, te ponovo izvedenog grafološkog vještačenja od strane drugostepenog suda i uvida u ostale provedene dokaze, drugostepeni sud donio odluku koju apelant osporava, a koju je potvrdio i Vrhovni sud. S obzirom da su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je otac apelanta zaključio ugovor o korištenju zamijenjenog stana, da je majka apelanta ostala u istom skoru godinu dana nakon izvršene zamjene, da je za zamjenu dobila i novac jer je bila u teškoj finansijskoj situaciji, kao i da apelant nije uspio dokazati da je stan zamijenjen djelovanjem prinude uslijed ratnih okolnosti, to je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio zahtjev apelanta. Presudu Kantonalnog suda je potvrdio Vrhovni sud, dajući jasna obrazloženja za svoju odluku u odnosu na sve revizione prigovore apelanta. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo da se poništi ugovor o zamjeni stanova zaključen između njegovog oca i tužitelja, budući da nije uspio dokazati da je do zamjene stanova došlo na nezakonit i nedobrovoljan način. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o «imovini» zaštićenoj članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa nije potrebno ispitati ostale aspekte ovog člana.
20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te da su navodi apelanta o kršenju ovog očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi sa pravom na dom
21. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini navod apelanta u odnosu na povredu prava na dom odnosi se na njegovu tvrdnju da mu nije omogućeno da se vrati u prijeratni dom u Tuzla, jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili pravo. Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u postupku koji su proveli utvrdili da apelant nije uspio dokazati (čak nije ni pokušao dokazati) nedostatak volje na strani njegovog oca, te su utvrdili da je ugovor o zamjeni konvalidivan daljnjim raspolaganjem na zamijenjenom stanu od strane majke apelanta. Dakle, sudovi su utvrdili da su roditelji apelanta (prvenstveno otac apelanta, a kasnije i majka prenosom stanarskog prava na sebe nakon smrti oca apelanta) stan u Tuzla dobrovoljno i na zakonom propisan način zamjenili sa tužiteljem, čime je i apelant kao član porodičnog domaćinstva izgubio vezu sa prijeratnim domom. Stoga, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju prijeratni stan apelanta ne može smatrati njegovim domom u smislu značenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.
Nediskriminacija
22. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, ali da u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji. Naime, apelant svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je diskriminiran Stoga. Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
23. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava apelanta na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu i pravom na dom iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na koje se apelant žali, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović