Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/09 (S. S. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1780/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-1780/09, rješavajući apelaciju Smajla Sakića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Sakića, Mustafe Ferhatovića, Vehida Muhamedbegovića, Mehmeda Hodžića, Avde Mujkića, Omera Beganovića, Mustafe Salihovića, Beriza Dardagana, Zijada Huremovića, Zijada Mehmedovića, Mehmeda Borogovca, Hajrudina Mulahalilovića, Alije Đihića, Seada Javrića, Hasiba Malkočevića, Jusufa Tubića, Hasana Aščića, Zaima Mešića, Ševala Nuhanovića, Ismeta Tulića, Azema Vašića, Dževada Mešića, Šemsudina Abdića, Šefkije Fazlića, Mehmeda Fazlića, Seada Tabakovića, Nuriza Tabakovića, Age Subašića, Ibrahima Mulahalilovića, Džafera Čirka, Zejnila Junuzovića, Dževada Seferovića, Fahrudina Dautovića, Idriza Dardagana, Muje Durića, Bećira Hodžica, Ahmeda Požegića, Juse Jusića, Amira Hamzabegovića, Alije Pašića, Elizabete Salihović, Ramiza Tulića, Kasima Galjića, Juse Mekića, Rame Bečirovića, Mehe Hajdarevića, Ibre Ibrahimovića, Ismeta Memiševića, Halila Sakića, Raseme Mehmedović, Alme Makalić, Midhata Makalića, Mirzeta Makalića, Ibre Bečića, Time Sejfić, Džemala Sinanovića, Nermina Sinanovića, Avde Tubića, Muje Trulića, Seda Jusića, Muhameda Ferhatovića, Muhameda Šapčanovića, Asima Subašića, Asima Salihovića, Ismaila Šabića, Zuhdije Muratovića, i Ismeta Mulaosmanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Spske, broj 118-0-Rev-08-000 017 od 5. marta 2009. godine, rješenja Okružnog suda Bijeljina, broj 012-0-Gž-07-000 581 od 24. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda Bijeljina, broj 012-0-Gž-
000 480 od 26. septembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Zvornik, broj Rs-60/05 od 25. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Smail Sakić i 67 lica navedenih u dispozitivu ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borka Novaković, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 3. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Spske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 017 od 5. marta 2009. godine, rješenja Okružnog suda suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-07-000 581 od 24. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 480 od 26. septembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Zvornik (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-60/05 od 25. aprila 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-60/05 od 25. aprila 2006. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata kojom su tražili da se poništi zbirno rješenje o prestanku radnog odnosa kod Fabrike glinice ''Birač'' AD Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog toga što je odredbom člana 105. stav 2. Zakona o radu (''Službeni glasnik Republike Srpske'', broj 25/93, 14/94, 15/96,37/97 i 10/98) propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od 3 godine od dana učinjene povrede, pa je nesporno da su apelanti za povredu svog prava saznali prije 13 godina, odnosno tužbu podnijeli protekom roka od 5 godina od dana stupanja na snagu zakona.
3. Apelanti su na prvostepeno rješenje izjavili žalbu Okružnom sudu, koja je odbačena kao neblagovremena, rješenjem Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 480 od 26. septembra 2006. godine, zbog toga što je protekao rok od 15 dana predviđen za podnošenje iste odredbom člana 422. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP, ''Službeni glasnik RS'', broj 58/03, 85/03 i 74/05).
4. Apelanti su izjavili reviziju na rješenje Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 480 od 26. septembra 2006. godine, koju je Vrhovni sud rješenjem, broj 118-0-Rev-06-001 196 od 16. augusta 2007. godine, uvažio, ukinuo drugostepeno rješenje te predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je rješenjem, broj 012-0-Gž-07-000 581 od 24. oktobra 2007. godine žalbu apelanata na prvostepeno rješenje odbio, te potvrdio rješenje Osnovnog suda, broj Rs-60/05 25. aprila 2006. godine.
5. Apelanti su izjavili reviziju na rješenje Okružnog suda, broj 012-0-Gž-07-000 581 od 24. oktobra 2007. godine, koja je rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000 017 od 5. marta 2009. godine odbijena kao neosnovana, a Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da su redovni sudovi donijeli pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku kada su se pozvali na odredbe člana 105. stav 2. Zakona o radu.
6. Apelanti se žale na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-60/05 25. aprila 2006. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata kojom su tražili da se poništi zbirno rješenje o prestanku radnog odnosa, s obzirom da su apelanti za povredu svog prava saznali prije 13 godina, odnosno da su tužbu podnijeli protekom roka od 5 godina od dana stupanja na snagu zakona.
10. Ustavni sud napominje da je, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslova za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da su shodno relevantnoj odredbi člana 105. stav 2. Zakona o radu apelanti propustili rok za podnošenje tužbe za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, već je tužbu odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović