Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2143/08 (Ž. Č.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Stanarsko pravo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2143/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2143/08, rješavajući apelaciju Željke Čulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željke Čulić podnesena zbog nerazumne dužine postupka okončanog rješenjem Vrhovnog suda
Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 833 od 13. januara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Željka Čulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnijela je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine postupka koji se u vrujeme podnošenja apelacije nalazio pred Okružnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na rješavanju po žalbi protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-II-170/01 od 15. maja 2008. godine. Apelantica je 3. februara 2010. godine dopunila apelaciju i dostavila rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 833 od 13. januara 2010. godine i rješenje Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 050 od 30. januara 2009. godine. Također, apelantica se u dopuni apelacije od 3. februara 2010. godine žalila i na dužinu trajanja postupka u predmetu koji je okončan rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 833 od 13. januara 2010. godine.
2. Apelantica je kao predlagač 11. jula 2001. godine, protiv protupredlagača Gabrijela Čulića (u daljnjem tekstu: protupredlagač), podnijela prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava na jednosobnom stanu u Banja Luci, u ulici Marka Kraljevića broj 13, a nakon smrti nosioca stanarskog prava, njihovog oca, Rade Čulića, koji je umro 2. augusta 1994. godine.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj R-II-170/01 od 10. augusta 2001. godine, koje je postalo pravosnažno 13. septembra 2001. godine, apelantica je određena za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
4. Davalac stana na korištenje Fond za PIO Republike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: davalac stana) je 13. septembra 2001. godine izjavio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda od 10. augusta 2001. godine, a Branka Maksić, koja je zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana 18. oktobra 1999. godine, na osnovu odluke davaoca stana na korišenje broj 01-178/99 od 7. oktobra 1999. godine, izjavila je žalbu 19. septembra 2001. godine.
5. Nakon toga, davalac stana i Branka Maksić su 8. februara 2002. godine podnijeli prijedlog za ukidanje klauzule pravosnažnosti na rješenje Osnovnog suda broj R-II-170/01 od 10. augusta 2001. godine.
6. Osnovni sud je odlučujući o zahtjevu za ukidanje klauzule pravosnažnosti, donio rješenje broj R-II-170/01 od 15. maja 2008. godine, kojim je ukinuta klauzula pravosnažnosti na rješenje broj R-II-
170/01 od 10. augusta 2001. godine, prihvaćeno učešće umješaća davaoca stana na korištenje i Branke Maksić, po podnesku od 8. februara 2008. godine i konstatovano da se njihove žalbe od 13. septembra 2001. godine smatraju dopuštenim i blagovremenim.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 050 od 30. januara 2009. godine, žalba apelantice i protupredlagača je uvažena, prvostepeno rješenje od 15. maja 208. godine preinačeno, na način da je zahtjev davaoca stana na korištenje i Branke Maksić od 8. februara 2002. godine za učešće u predmetnom vanparničnom postupku, te njihov prijedlog za ukidanje klauzule pravosnažnosti date na rješenje Osnovnog suda broj R-II-170/01 od 10. augusta 2001. godine i njihove žalbe protiv tog rješenja, odbačen kao nedozvoljen.
8. Protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 050 od 30. januara 2009. godine, davalac stana i Branka Maksić su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 118-0-Rev-
09-000 833 od 13. januara 2010. godine, reviziju odbacio u dijelu kojim je drugostepenim rješenjem žalba apelantice i protupredlagača uvažena, prvostepeno rješenje broj R-II-170/01 od 15. maja 2008. godine preinačeno i odbačen kao nedozvoljen zahtjev davaoca stana i Branke Maksić od 8. februara 2002. godine za učešće u ovom vanparničnom postupku kao nedozvoljenu u smislu člana 389. stav 2. u vezi sa članom 400. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» broj 4/77 do 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Stavom II izreke rješenja revizija je odbijena u dijelu kojim je drugostepenim rješenjem prvostepeno rješenje broj R-II-170/01 od 15. maja 2008. godine preinačeno i odbačen kao nedozvoljen zahtjev davaoca stana i Branke Maksić za ukidanje klauzule pravosnažnosti date na rješenje Osnovnog suda broj R-II-
170/01 od 10. augusta 2001. godine kao neosnoavna u smislu člana 393. u vezi sa članom 400. stav 4. ZPP i članom 456. stav 1. tada važećeg ZPP («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), te članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.
9. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zbog dužine trajanja postupka apelantica je podnijela i zahtjev za naknadu štete u iznosu od 2.700,00 KM.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
11. U konkretnom slučaju apelantica se žali na dužinu postupka u kojem su redovni sudovi odlučivali o prijedlogu davaoca stana i Branke Maksić od 8. februara 2002. godine za ukidanje klauzule pravosnažnosti na rješenje Osnovnog suda broj R-II-170/01 od 10. augusta 2001. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
12. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o prijedlogu davaoca stana i Branke Maksić za ukidanje klauzule pravosnažnosti nije odlučivalo o apelantičinim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u predmetnom postupku redovni sudovi su samo rješavali o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja uslova za ukidanje klauzule pravosnažnosti, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. S druge strane, o građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije se odlučivalo u postupku u kojem je doneseno rješenje broj R-II-
170/01 od 10. augusta 2001. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione materiae nedopustiva, to apelantici ne pripada pravo na naknadu štete.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović