Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2544/07 (M. V., R. A., R. D., S. K., N. P., N. S., M. R., S. K., S. O.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2544/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-2544/07, rješavajući apelaciju Milutina Vujičića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milutina Vujičića, Radovana Adžića, Relje Drakule, Slobodana Kalajdžića, Nedeljka Pejovića, Nedeljka Stankovića, Milije Radović, Stevana Kukrića, Spase Obrenovića, Miladina Janjića, Jovana Kostića, Lekse Vladičića, Milovana Mašića, Danila Mojovića, Save Arsenića, Pante Zelovića, Danislava Cicovića, Radmilke Tepavčević, Aleksandra Popovića, Riste Vučetića, Petra Sarajlića, Momčila Ristanovića, Mlađena Drakule, Slavka Koromana, Mlađena Delića, Riste Gojanovića, Ilije Ćalasana, Vojina Novovića, Ratka Teševića, Veljka Matovića, Irine Stanković, Teodore Stanković, Milenka Janjića, Milovana Kulića, Vukosava Živanovića, Mile Kovača, Milovana Stankovića, Dragana Radovića, Nike Vrećo, Lazara Mitrića, Strahinje Vujičića i Miloša Matovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 024 od 20. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0- P-06-000148 od 17. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milutin Vujičić, Radovan Adžić, Relja Drakul, Slobodan Kalajdžić, Nedeljko Pejović, Nedeljko Stanković, Milija Radović, Stevan Kukrić, Spaso Obrenović, Miladin Janjić, Jovan Kostić, Lekso Vladičić, Milovan Mašić, Danilo Mojović, Savo Arsenić, Panto Zelović, Danislav Cicović, Radmilka Tepavčević, Aleksandar Popović, Risto Vučetić, Petar Sarajlić, Momčilo Ristanović, Mlađen Drakul, Slavko Koroman, Mlađen Delić, Risto Gojanović, Ilija Ćalasan, Vojin Novović, Ratko Tešević, Veljko Matović, Irina Stanković, Teodora Stanković, Milenko Janjić, Milovan Kulić, Vukosav Živanović, Mile Kovač, Milovan Stanković, Dragan Radović, Niko Vrećo, Lazar Mitrić, Strahinja Vujičić i Miloš Matović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnijeli su 10. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 024 od 20. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-06-000148 od 17. oktobra 2006. godine.

2. Apelanti su tužbom podnesenom Osnovnom sudu protiv Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja, zatražili da se «utvrdi da su nastupili uslovi iz stava 2. rješenja prvotuženog o priznavanju prava na dodatak uz penziju te da se ima smatrati da je drugotužena obezbijedila sredstva za isplatu te obaveze» počev od datuma pojedinačno označenih za svakog apelanta. Prvotuženi i drugotuženi su osporili pravni osnov tužbe i postavljenog zahtjeva, ističući da se tužba temelji na rješenjima donesenim u upravnom postupku.

3. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu broj 094-0-P-06- 000148 od 17. oktobra 2006. godine kojom je zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da se iz pojedinačnih rješenja apelanata vidi da je prvotuženi priznao pravo na dodatak uz penziju u određenim mjesečnim iznosima ali je u stavu drugom tih rješenja naznačeno da će se isplata dodatka vršiti kada drugotužena obezbijedi sredstva za tu namjenu. Ta rješenja su, kako je dalje istakao Osnovni sud, konačna u upravnom postupku pa su apelanti mogli podnijeti zahtjev za prinudnu naplatu. S obzirom da su apelanti svoj tužbeni zahtjev postavili u smislu da se utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa a da istovremeno nisu ponudili niti jedan dokaz da su se stekli uslovi stava 2. rješenja prvotuženog o priznavanju prava na dodatak uz penziju i da se smatra da je drugotužena obezbijedila sredstva za isplatu te obaveze, Osnovni sud, kako je dalje navedeno, takvu obavezu nije mogao utvrditi, iz kojih razloga je zahtjev apelanata odbijen.

4. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanata, rješenejm broj 015-0-Gž-07-000 024 od 20. juna 2007. godine ukinuo presudu Osnovnog suda i tužbu apelanata odbacio. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je apelantima pojedinačnim rješenjima prvotuženi priznao pravo na dodatak uz penziju i odredio mjesečne iznose za isplatu dodatka. Rješenja su, kako je dalje naveo Okružni sud, donesena u upravnom postupku na temelju odredbe iz člana 22. Zakona o pravima boraca i vojnih invalida i porodica poginuluih boraca («Službeni glasnik RS» broj 35/99), dakle zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedenih rješenja. O pravu na dodatak uz penziju rješava nadležna organizacija prvotuženog istim rješenjem kojim rješava o pravu na penziju. Prema tome, kako je dalje istakao Okružni sud, o pravu apelanata za priznanje prava na dodatak uz penziju odlučeno je u skladu sa navedenim zakonom u upravnom postupku. Budući da u spisu nema dokaza da je apelantima utvrđen prestanak prava na isplatu pomenutog dodatka, a ovaj dodatak je utvrđen u tačno određenim iznosima za svakog apelanta, onda je po ocjeni Okružnog suda neizvršenje tih rješenja dalo ovlašćenje svakom od apelanata kao nosiocima utvrđenog prava da traže prinudno izvršenje rješenja u smislu odredbe iz člana 260. stav 2. Zakona o upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02), kojim je propisano da se izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza provodi sudskim putem. Okružni sud je zatim istakao da je u odredbi člana 23. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daljnejm tekstu: ZIP) jasno propisano da su izvršne isprave, pored ostalih, izvršna odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze. Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud nepravilno primijenio Zakon jer je u parničnom postupku odlučio o pravnoj stvari o kojoj je već odlučeno u upravnom postupku i djelomično o pravnoj stvari koja je obuhvaćena izvršnim postupkom, o čemu nije bio nadležan da odlučuje iako na nadležnost po službenoj dužnosti pazi tokom cijelog postupka.

5. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evrospka konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konevnciju. Smatraju da su osporene odluke donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava na njihovu štetu, jer je na njih u prvostepenom postupku stavljen pretjeran teret dokazivanja finansijskog stanja budžeta drugotužene. Okružni sud je povodom žalbe, kako su dalje istakli, odbacio njihov zahtjev i time ih spriječio da se o njihovim pravima meritorno odluči, čime im je direktno povrijeđeno pravo na imovinu. Njihov interes je bio da se u parničnom postupku utvrdi da je nastupio uslov iz pomenutih rješenja kako bi nakon toga zahtijevali izvršenje. Osporenim odlukama, kako su dalje istakli, u tim svojim pravima su potpuno onemogućeni.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud napominje da je odredbom člana 23. ZIP-a propisano da su izvršne isprave, pored ostalih, izvršna odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze. U odredbi člana 24. stav 2. ZIP-a je propisano da se odlukom u upravnom postupku smatra rješenje i zaključak koji su donijeli upravni organi i službe ili pravno lice sa javnim ovlašćenjima.

9. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da su apelanti u konkretnom slučaju imali mogućnost da, u skladu sa članom 260. stav 2. ZUP-a podnesu prijedlog za izvršenje rješenja podnošenjem prijedloga za izvršenje u sudskom izvršnom postupku, na temelju rješenja kojim im je utvrđen dodatak na penziju u upravnom postupku. Umjesto toga, apelanti su podnijeli tužbu radi utvrđenja da su nastupili uslovi iz rješenja kojima im je to pravo već priznato, za koji zahtjev sud u parničnom postupku nije nadležan odlučivati. Propust apelanata da svoje pravo ostvaruju u izvršnom postupku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se Okružni sud odbacivanjem njihove tužbe nije bavio osnovanosti zahtjeva za utvrđenje, nego se bavio pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi i da li rješavanje takvog spora spada u sudsku nadležnost u parničnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, Ustavni sud zaključuje da se apelacija ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2544/07 (M. V., R. A., R. D., S. K., N… | Sudska praksa | Aktio