Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2214/09 (S. A.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2214/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-2214/09, rješavajući apelaciju Safeta Aldžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Aldžića podnesena protiv Rješenja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine br. UP II 10-

34-7-29-2/09 od 21. maja 2009. godine i Naredbe Ministra odbrane Bosne i Hercegovine broj 10-34-6-7-42/09 od 2. aprila 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Aldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Mirsada Ađemović, advokat iz Bihaća, podnio je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo ) broj UP II 10-34-7-29-2/09 od 21. maja 2009. godine i Naredbe Ministra odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministar) broj 10-34-6-7-42/09 od 2. aprila 2009. godine.

2. Ministarstvo je u postupku racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH) donijelo Naredbu broj 10-34-3-583-1288/07 od 7. marta 2007. godine, potvrđenu Rješenjem Ministarstva odbrane broj UP 10 34-7-385/07 od 1. juna 2007. godine, kojom je apelanta, po činu kapetana, razriješilo dužnosti i stavilo u stanje raspolaganja u OS BiH sa danom 1. martom 2007. godine u trajanju od 12 mjeseci. U naredbi je navedeno da se u toku raspolaganja apelantu može ponuditi raspored na novu dužnost ili privremeno penzionisanje u skladu sa zakonom, te određeno da ukoliko apelant za vrijeme trajanja stanja raspolaganja ne bude raspoređen na novu dužnost ili ne ostvari pravo na prijevremeno penzionisanje, prestaće mu profesionalna vojna služba, o čemu će se donijeti posebna naredba.

3. Ministarstvo je nakon toga ponudilo apelantu zaključenje ugovora o produženju profesionalne vojne službe u OS BiH sa činom starijeg vodnika I klase. Međutim, prema njegovim navodima, apelant je odbio da zaključi taj ugovor, iz razloga što nije „ni aplicirao na takvo mjesto“, i što je, s obzirom na njegovu stručnu spremu, postojala mogućnost da bude postavljen na dužnost oficira na „koju je i aplicirao“.

4. Ministar odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministar) je u međuvremenu donio Naredbu broj 10-34-3-23-543/08 od 30. maja 2008. godine, kojom je apelant premješten i postavljen na dužnost podoficira voda sa činom starijeg vodnika I klase.

5. Apelant je izjavio žalbu protiv Naredbe Ministra broj 10-34-3-23-543/08 od 30. maja 2008. godine. Ministarstvo je Rješenjem broj UPII 10-34-7-191-4/08 od 31. oktobra 2008. godine, usvojilo apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku rješavanja radno-pravnog statusa u OS BiH, dok je žalbu odbio kao neosnovanu u dijelu u kojem je apelant zahtjevao potpisivanje ugovora o produženju profesionalne vojne službe u OS BiH u kategoriji oficira i postavljenje na dužnost u skladu sa činom kapetan, te je poništilo navedenu naredbu, kao i odluku pobliže navedenu u dispozitivu predmetnog rješenja kojom je odlučeno da se sa apelantom zaključi ugovor o produženju profesionalne vojne službe u OS BiH u kategoriji podoficira, te je naloženo Zajedničkom štabu OS BiH da u roku od 8 dana dostavi prijedlog za prestanak službe apelantu u OS BiH.

6. Nakon toga, Ministar je donio Naredbu broj 10-34-6-7-42/09 od 2. aprila 2009. godine, potvrđenu Rješenjem Ministarstva broj UP II 10-34-7-29-2/09 od 21. maja 2009. godine, kojom je apelantu prestala profesionalna vojna služba istekom ugovorenog roka o prijemu u službu. U pouci o pravnom lijeku u rješenju Ministarstva je navedeno da je predmetno rješenje konačno i da se protiv njega ne može pokrenuti upravni spor, kako je i propisano odredbom člana 179. stav 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj: 88/05 i 53/07).

7. Apelant se žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz razloga što „nije imao pravo na izjavljivanje žalbe drugostupanjskom organu već ministru koji je donosio naredbe“, te zbog toga što nije imao pravo korištenja pravnog lijeka odnosno pokretanja upravnog spora protiv Rješenja Ministarstva od 21. maja 2009. godine. Nadalje, apelant se žali na povredu prava iz čl. 18., 19. i 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, navodeći da mu ugovor o profesionalnoj vojnoj službi vjerovatno nije produžen zbog toga što je javno iskazivao svoje mišljenje. Takođe, se žali da je postupcima Ministarstva diskriminisan u ostvarivanju prava na zaposlenje pod jednakim uslovima odnosu na druge pripadnike OS BiH, jer postavljen na dužnost podoficira, iako na to mjesto „ nije ni aplicirao“, a nije postavljen na dužnost oficira, iako smatra da ispunjava potrebne uslove, dok su, kako dalje navodi, druga lica koja su ispunjavala iste uslove ili koja nisu ispunjavala uslove u pogledu stručne spreme, postavljena na dužnost oficira. Pored toga, žali se na povredu prava iz „člana II stav (2) (b) Aneksa 6. Evropske konvencije“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu kao elemant prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su prema dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda sporovi koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr) isključeni iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Ustavni sud, AP 1766/05 od 16. januara 2007. godine).

10. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za ljudska prava, s ciljem definiranja kriterija za određivanje potpadaju li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij, zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip, u skladu s ciljem i svrhom Evropske konvencije, kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovog člana. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je procijeniti sadrži li funkcija koju obavlja javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlasti koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Nosioci ovakvih funkcija isključeni su iz djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerljivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika, čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta, posebni zahtjevi ne postavljaju. Analizirajući dalje svoju praksu, Ustavni sud podsjeća da je u pojedinim predmetima, primjenjujući funkcionalni kriterij uspostavljen u već pomenutoj presudi Evropskog suda Pellegrin protiv Francuske neovisno što se radi o licima koja su praktično imali status javnih službenika, razmatrao navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te predmete takvih lica tretirao kao i ostale sporove iz radnih odnosa, ako bi ocjenio da njihova radna mjesta ne sadrže u značajnoj mjeri javnopravnu ovlast državne vlasti (vidi npr.Ustavni sud, AP356/065 od 9. maja 2006. godine).

11. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je i Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju dosadašnju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» Evropski sud priznaje interes države u kontrolisanju pristupa sudu kada je riječ o izvjesnim kategorijama osoblja. Međutim, na državama članicama je, prije svega nadležnom domaćem zakonodavstvu, da identifikuju ona područja državne službe koja uključuju diskrecione ovlasti neodvojive od suvereniteta države gdje interesi pojedinca moraju biti u drugom planu. Evropski sud vrši kontrolu poštujući princip supsidijarnosti (vidi Z et al. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 20392/95, stav 103, Evropski sud za ljudska prava 2001-V).

12. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da apelant, kao vojno lice, osporava Naredbu Ministra odbrane Bosne i Hercegovine i Rješenje Ministarstva Odbrane Bosne i Hercegovine o prestanku profesionalne vojne službe u oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da je odlučivanje o sastavu i organizaciji, kao i popuni oružanih snaga Bosne i Hercegovine sadrži diskrecione ovlasti neodvojive od suvereniteta države gdje interesi pojedinca moraju biti u drugom planu. Država ima opravdan interes da u okviru javno pravnih ovlasti uredi ovu oblast. Članom 179. stav 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da se «upravni spor [...] ne može voditi protiv akta koji se odnosi na [...] prestanak službe profesionalnog vojnog lica». Dakle, s obzirom da je u konkretnom slučaju vojnim licima izričito isključen pristup sudu, te da je država uređujući ovo pitanje iskoristila svoje «diskreciono pravo» prilikom reforme odbrane, u konkretnom slučaju ispunjena su oba citirana uslova, za isključivanje apelanta, kao državnog službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, slijedi da su navodi apelacije u ovom dijelu inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Iz apelantovih navoda proizilazi da se žali i da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u ostvarivanju prava na zaposlenje pod jednakim uslovima u odnosu na druge pripadnike OS BiH. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da pravo na zaposlenje nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, pa se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

14. Kako, dakle, pravo na zaposlenje nije pravo zaštićeno Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, a kako pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije nema samostalan karakter, to su navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovinee.

15. Takođe, apelant se žali i na povredu prava iz čl. 18., 19. i 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima. S druge strane, u Aneksu I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, Ustavni sud ukazuje da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena zato što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2214/09 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio