Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/09 (M. G.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2331/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-2331/09, rješavajući apelaciju Miodraga Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Gajića podnesena protiv presude Okružnog suda Istočno Sarajevo, broj 89 0 P 000 647 09 Gž od 22. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda Sokolac, broj 89 0 P 000 647 04 P od 22. decembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 89 0 P 000 647 09 Gž od 22. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda Sokolac (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 89 0 P 000 647 04 P od 22. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 89 0 P 000 647 04 P od 22. decembra 2008. godine, tužbeni zahtjev apelanta protiv Vlade Republike Srpske-Ministarstvo odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim se traži isplata potraživanja plate, toplog obroka i regresa za 1995. i 1996. godinu, u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude je odbijen kao neosnovan. Sud se oglasio nenadležnim, ukinuo prethodno provedene radnje u postupku i tužbu odbacio u odnosu na isplatu potraživanja toplog obroka, regresa i boračkog dodatka. Zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka je odbijen kao neosnovan, dok je istovremeno apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 960,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Presudom Okružnog suda, broj 89 0 P 000 647 09 Gž od 22. aprila 2009. godine, odlučujući o žalbi apelanta, sud je ukinuo presudu Osnovnog suda, broj 89 0 P 000 647 04 P od 22. decembra 2008. godine, i odbacio tužbu. Naime, Okružni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima po osnovu radnog odnosa apelanta u službi u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), koja ne spadaju u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa VRS, čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, koji nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 111/04 do 37/06). Prema odredbi člana 121. Zakona o vojsci («Službeni glasnik RS» br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon o vojsci) propisano je da se postupak zaštite prava iz radnog odnosa vodi po pravilima upravnog postupka.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant, koji je bio u radnom odnosu kod VRS-e, tražio isplatu određenih novčanih potraživanja iz radnog odnosa, za koje je relevantnim odredbama Zakona o Vojsci ustanovljena nadležnost organa uprave te je primjenom člana 27. i 28. Zakona o sudovima utvrđeno da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga su redovni sudovi odbacili tužbu.
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Osnovni i Okružni sud pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o Vojsci, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te odluka o dopustivosti AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine-dostupne na www.ustavnisud.ba). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović