Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/09 (M. P. i M. P.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2426/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-2426/09, rješavajući apelaciju Mitra Pavlovića i Milorada Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Pavlovića i Milorada Pavlovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 87 0 P 001251 09 REV od 15. septembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda Doboj, broj 87 0 P 001251 09 Gž od 28. maja 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Teslić, broj 87 0 P 001251 08 P od 1. decembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitar Pavlović i Milorad Pavlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Vrućice, podnijeli su 27. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 87 0 P 001251 09 REV od 15. septembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 87 0 P 001251 09 Gž od 28. maja 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Teslić (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 87 0 P 001251 08 P od 1. decembra 2008. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem, broj 87 0 P 001251 08 P od 1. decembra 2008. godine, a koje je povrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 87 0 P 001251 09 Gž od 28. maja 2009. godine, tužbu apelanata podnesenu zbog ispravke greške posjedovnog stanja nepokretnosti sa zemljišnoknjižnim uloškom, odbacio te se oglasio apsolutno nenadležnim. U obazloženju rješenja je navedeno da je greškom prilikom snimanja podataka kao posjednik na nekretninama apelanata navedeno treće lice bez ikakvog pravnog osnova, te je za otklanjanje ovakvih grešaka kod promjene upisa u katastru nepokretnosti nadležna Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) kao republički organ uprave a ne sud, u smislu odredbe člana 23. stav 2. tačka 5. i 6. u vezi sa članom 1. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti ( ''Službeni glasnik Republike Srpske'', broj 34/06 i 110/08).

3. Apelanti su izjavili reviziju 29. juna 2009. godine, protiv rješenja Okružnog suda, broj 87 0 P 001251 09 Gž od 28. maja 2009. godine, koju je Vrhovni sud rješenjem, broj 87 0 P 001251 09 REV od 15. septembra 2009. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da su redovni sudovi pravilno odlučili kada su se oglasili nenadležnim za postupanje u apelantovom slučaju.

4. Apelant se žali da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti u svojoj apelaciji ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odbacivši tužbu zbog nenadležnosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Osnovni i Okružni sud su se oglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj stvari , ističući u obrazloženju rješenja da je za ispravku grešaka kod promjene upisa u katastru nepokretnosti nadležna Republička uprava, kao republički organ uprave a ne sud, u smislu odredbe člana 23. stav 2. tač. 5. i 6. u vezi sa članom 1. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti (''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 34/06 i 110/08), te da predmet spada u nadležnost Republičke uprave a ne suda, iz kojih razloga je odbačena apelantova tužba, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može smatrati proizvoljnom primjenom materijalnog prava.

8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

9. U konkretnom slučaju, apelanti su, prema utvrđenom stanju propustili da se obrate nadležnom organu uprave, iz čega proizilazi da redovni sudovi, odlučujući o tužbi apelanata, nisu raspravljali o osnovanosti njihovog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelant u svojoj apelaciji ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odbacivši njegovu tužbu zbog nenadležnosti, te je istakao da mu traženo pravo pripada. Međutim, da bi se raspravilo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP- 844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporavaju u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju njihovog tužbenog zahtjeva. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/09 (M. P. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio