Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2605/09 (M. J.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2605/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2605/09, rješavajući apelaciju Milenka Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Jovičića podnesena protiv dopisa Osnovnog suda u Srebrenici, broj I-380/05 od 24. jula 2009. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Jovičića podnesena protiv rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi Ministarstva finansija Republike Srpske, broj 06.05/II-450-1100/08 od 21. maja 2009. godine i rješenja o prinudnoj naplati iz imovine Poreske uprave – Područni centar Zvornik, broj 06/1.06/0702/3-450/1.1-185/08 od 10. oktobra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 3. jula 2009. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dopisa Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj I-380/05 od 24. jula 2009. godine, rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odbor), broj 06.05/II-450-1100/08 od 21. maja 2009. godine i rješenja o prinudnoj naplati iz imovine Poreske uprave – Područni centar Zvornik (u daljnjem tekstu: Područni centar), broj 06/1.06/0702/3-450/1.1-185/08 od 10. oktobra 2008. godine. Predmetni podnesak je u Ustavnom sudu prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-45/09, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 12. augusta 2009. godine formiran apelacioni predmet. Apelant je 7. oktobra 2009. godine dostavio urgenciju za postupanje po njegovoj apelaciji.
2. Rješenjem o prinudnoj naplati iz imovine Područnog centra, broj 06/1.06/0702/3-450/1.1-
185/08 od 10. oktobra 2008. godine, određeno je da će se obaveza apelanta kao poreskog obaveznika, bliže precizirana u izreci rješenja, naplatiti u ukupnom iznosu pljenidbom apelantove imovine, i to iz one imovine iz koje će se na najefikasniji način naplatiti neizmirena obaveza.
3. Rješenjem Odbora, broj 06.05/II-450-1100/08 od 21. maja 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o prinudnoj naplati iz imovine Područnog centra.
4. Prema stanju spisa, apelant nije tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Odbora.
5. Dopisom Osnovnog suda, broj I-380/05 od 24. jula 2009. godine, apelant je obaviješten da sud neće postupati po njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudske takse, jer je pokrenut postupak kod Poreske uprave, te da u pogledu upita o drugim predmetima, da se u njima ne radi o apelantovim predmetima.
6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te „pravo na nematerijalno ugrožavanje, pravo po svim sudskim normama, pravo na osporavanje nezakonitosti sudova i poreske uprave“:
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“ U odnosu na dopis Osnovnog suda, broj I-380/05 od 24. jula 2009. godine
8. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.». U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o dijelu apelacije koja je izjavljena protiv dopisa Osnovnog suda, broj I-380/05 od 24. jula 2009. godine, jer navedeni akt nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16.stav 1. Pravila Ustavnog suda.
U odnosu na rješenje Odbora, broj 06.05/II-450-1100/08 od 21. maja 2009. godine i rješenje o prinudnoj naplati iz imovine Područnog centra, broj 06/1.06/0702/3-450/1.1-
185/08 od 10. oktobra 2008. godine
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju rješenjem o prinudnoj naplati iz imovine Područnog centra, broj 06/1.06/0702/3-450/1.1-185/08 od 10. oktobra 2008. godine, određeno je da će se obaveza apelanta kao poreskog obaveznika, bliže precizirana u izreci rješenja, naplatiti u ukupnom iznosu pljenidbom apelantove imovine. Apelant je, nezadovoljan takvim rješenjem, izjavio žalbu, koja je odbijena rješenjem Odbora. Međutim, prema stanju spisa, apelant nije tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Odbora, kako je to jasno naznačeno u pravnoj pouci sadržanoj u tom rješenju, a u skladu sa odredbama čl. 7, 10. i 15. Zakona o upravnim sporovima («Službene glasnik RS» broj 109/05). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović