Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3472/07 (T. T.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3472/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3472/07, rješavajući apelaciju Tatjane Tojčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tatjane Tojčić, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 782/05 od 19. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-399/02 od 29. juna 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-416/01 od 13. novembra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Tatjana Tojčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 18. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 782/05 od 19. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-399/02 od 29. juna 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-416/01 od 13. novembra 2002. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-416/01 od 13. novembra 2002. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Ž-399/02 od 29. juna 2005. godine odbačena je apelantičina tužba kao neblagovremena, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda, kao i činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je apelantica svojim tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da joj je na nezakonit način prestao radni odnos u Osnovnoj školi „Ivo Andrić“ u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tužena), te da se tužena obaveže da apelanticu vrati na njeno ili drugo odgovarajuće radno mjesto. Također, apelantica je zahtijevala da joj tužena na ime naknade neisplaćenog ličnog dohodka od prestanka rada 31. januara 1993. godine do povratka na rad isplati mjesečno po 300,00 KM sa zakonskim kamatama. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantica od 3. februara 1986. godine bila u radnom odnosu kod tužene koji joj je prestao na osnovu rješenja tužene broj 7/93 od 1. februara 1993. godine kada je apelantica i saznala za prestanak radnog odnosa. Nadalje, utvrđujući da apelantica nije prije podnošenja tužbe prvostepenom sudu 25. aprila 2001. godine tražila internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, odnosno sudsku zaštitu u rokovima propisanim odredbama člana 80. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90, u daljnjem teksti: ZOPRO), odnosno čl. 55. do 57. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97), Okružni sud je zaključio da je tužba u konkretnom slučaju neblagovremena, te da je prvostepeno rješenje zakonito jer je utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

3. Vrhovni sud je, rješenjem broj Rev-782/05 od 19. oktobra 2007. godine, odbio reviziju apelantice uz obrazloženje da je odluka drugostepenog suda pravilna. Naime, budući da apelantica nije prigovorom tražila internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, Vrhovni sud je zaključio da je time propustila stroge zakonske (prekluzivne) rokove iz člana 83. ZOPRO, odnosno čl. 55. do 57. ZRO za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, te da je stoga izgubila i samo pravo na sudsku zaštitu u predmetnom sporu. Vrhovni sud je zaključio da je shodno navedenim zakonskim odredbama apelantičina tužba neblagovremena, te da je kao takva pobijanim rješenjem od nižestepenih sudova pravilno odbačena kao nedozvoljena.

4. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 39. stav 1. Ustava Republike Srpske, člana 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 23. stav 1. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelantičinu tužbu koju je podnijela radi utvrđenja da joj je na nezakonit način prestao radni odnos kod tužene, odbacili kao neblagovremenu, jer je podnesena van zakonom propisanog roka. Dakle, sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije postavljen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno postaviti tužbeni zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine).

8. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremeno postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražila utvrđenje da joj je nezakonito prestao radni odnos kod tužene i povrat na posao, nije efektivno iscrpila sve pravne lijekove moguće po zakonu, pa se apelacija ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3472/07 (T. T.) | Sudska praksa | Aktio