Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3034/09 (S. B.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Protek roka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3034/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3034/09, rješavajući apelaciju Slobodana Banovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Banovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

960/00 od 12. decembra 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Banovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Ur-188/09 od 17. augusta 2009. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-7/2001 od 28. augusta 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, podnio je 22. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Ur-188/09 od 17. augusta 2009. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-7/2001 od 28. augusta 2002. godine i presude Vrhovnog suda, broj U-960/00 od 12. decembra 2000. godine. Apelant je 5. novembra 2009. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Opštinskog sekretarijata za urbanizam i stambene poslove Opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat), broj 06-372-172/99 od 27. marta 2000. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i naloženo apelantu da u roku od 3 dana od dana prijema ovog rješenja isprazni od svih lica i stvari stan u ulici Majora Milana Tepića 12, u Prijedoru, bez prava na nužni smještaj i pod prijetnjom prinudnog izvršenja, međutim, rješenjem Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 01-372-150/2000 od 21. aprila 2000. godine, prethodno navedeno rješenje je poništeno i spis vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, te je poništen zaključak o dozvoli izvršenja, bliže preciziran u izreci rješenja.

3. Rješenjem Opštinskog sekretarijata, broj 06-372-172/99 od 20. juna 2000. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, utvrđeno da apelant nema pravo na daljnje trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana i naloženo apelantu da u roku od 15 dana od dana konačnosti ovog rješenja isprazni od svih lica i stvari predmetni stan, bez prava na nužni smještaj i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Rješenjem Ministarstva, broj 01-372-150/2000 od 16. augusta 2000. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Opštinskog sekretarijata.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj U-960/00 od 12. decembra 2000. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

6. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Uvl-7/2001 od 28. augusta 2002. godine, odbačena je apelantova tužba za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda, broj U-960/00 od 12. decembra 2000. godine.

7. Rješenjem Suda BiH, broj Ur-188/09 od 17. augusta 2009. godine, odbačen je apelantov zahtjev za vraćanje imovine (predmetnog stana). U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da relevantnim zakonima nije propisano da je ovaj sud nadležan da odlučuje o zahtjevu stranaka za vraćanje imovine i povredu ljudskih prava u tom smislu.

8. Iako apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se takođe žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj U-960/00 od 12. decembra 2000. godine

10. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Vrhovnog suda, broj U-960/00 od 12. decembra 2000. godine, s obzirom na to da je Vrhovni sud 28. augusta 2002. godine donio odluku po apelantovoj tužbi za ponavljanje pravosnažno okončanog upravnog postupka, pa se podrazumijeva da je navedenu presudu Vrhovnog suda primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 22. septembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Vrhovnog suda.

U odnosu na rješenje Vrhovnog suda, broj Uvl-7/2001 od 28. augusta 2002. godine

11. Ustavni sud primjećuje da se apelant žale na rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njegova tužba za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda, broj U-960/00 od 12. decembra 2000. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak, u kojem je odlučivano o apelantovoj tužbi za ponavljanje pravosnažno okončanog upravnog postupka, tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Analogno iznesenom stavu u postupku povodom prijedloga za obnovu pravosnažno okončanog upravnog postupka se ne određuju građanska prava i obaveze apelanata. U ovom postupku odlučivalo se samo o tome da li će biti odobren ponovni upravni postupak ili ne.

12. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem je doneseno pobijano rješenje Vrhovnog suda, koji se vodio po apelantovoj tužbi za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda, broj U-960/00 od 12. decembra 2000. godine, odlučivalo isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje navedenog postupka. Iz navedenog proizilazi da se u tom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa se shodno tome apelant ne može pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pošto je takva apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelanta na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravu na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravu na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravu na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravu na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

U odnosu na rješenje Suda BiH, broj Ur-188/09 od 17. augusta 2009. godine

13. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem Suda BiH, broj Ur-188/09 od 17. augusta 2009. godine, odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. U predmetnom postupku, Sud BiH je utvrdio da nije nadležan za postupanje po apelantovom zahtjevu za vraćanje imovine (predmetnog stana), te je odbacio apelantov zahtjev. Dakle, iz navedenog proizilazi da u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Suda BiH, nije odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego o procesnoj dopustivosti apelantovog zahtjeva, pa stoga slijedi da je apelacija u ovom dijelu u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelanta na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravu na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravu na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravu na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravu na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3034/09 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio