Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3048/09 (B. M., R. Š., N. T., M. S.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3048/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3048/09, rješavajući apelaciju Bojana Marića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Marića, Radmile Šušnjević, Ninoslava Trifunovića, Miroslava Subotića, Bratislava Đukića, Stojana Savića, Saše Maleševića, Pave Kulaševića, Todora Milakovića, Saše Golubovića i Aleksandra Atelja podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 466 od 9. jula 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-

0-Ž-08-000 459 od 28. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-765/05 od 17. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Marić, Radmila Šušnjević, Ninoslav Trifunović, Miroslav Subotić, Bratislav Đukić, Stojan Savić, Saša Malešević, Pavo Kulašević, Todor Milaković, Saša Golubović i Aleksandar Atelj (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radmila Plavšić, avokat iz Banja Luke, podnijeli su 24. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-

Rev-09-000 466 od 9. jula 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 459 od 28. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-765/05 od 17. aprila 2008. godine.

2. Apelanti su 28. decembra 2005. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naplate njihovih novčanih potraživanja po osnovu «dodatka na opasnost» za vrijeme misije u Iraku u stastavu koalicionih snaga u periodu od 1. juna do 29. novembra 2005. godine. Osnovni sud se rješenjem broj RS-765/05 od 17. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-

000 459 od 28. novembra 2008. godine, oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu.

3. Osnovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima po osnovu radnog odnosa apelanta u službi u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), koja ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Vojske Republike Srpske, čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, koji nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 11/04, 109/05 i 37/06).

4. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 12. stav 1. Zakon o vojsci («Službeni glasnik RS» br. 31/96, 22/97, 3/98, 32/00, 46/01, 31/03 i 33/04), koji je bio na snazi u vrijeme za koje apelanti zahtjevom traže plaćanje naknade po osnovu radnog odnosa (uvećanje plate za dohodak na opasnost), lica na službi u vojsci su vojna lica i radnici u vojsci, a prema odredbi člana 121. Zakona o vojsci za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske je određena upravna nadležnost pa i akti doneseni od vojnih organa iz osnova radno pravnih odnosa predstavljaju upravne akte u smislu člana 7. stav 2. Zakona u upravnim sporovima.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 466 od 9. jula 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 459 od 28. novembra 2008. godine.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža, da su u postupku pred redovnim sudovima apelanti, koji su bili u radnom odnosu u Vojsci Republike Srpske, tražili plaćanje određenih novčanih iznosa na potraživanja iz radnog odnosa, po osnovu «dodatka na opasnost» za vrijeme misije u Iraku u stastavu koalicionih snaga u periodu od 1. juna do 29. novembra 2005. godine, a za koje je relevantnim odredbama Zakona o Vojsci ustanovljena nadležnost organa uprave. Osnovni, Okružni i Vrhovni sud su, pozivajući se na član 121. Zakona o Vojsci i čl. 27. i 28. Zakona o sudovima, utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga su odbacili tužbu.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

11. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Osnovni, Okružni i Vrhovni sud pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o Vojsci, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanata odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelanti su morali podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-

1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3048/09 (B. M., R. Š., N. T., M. S.) | Sudska praksa | Aktio