Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3103/09 (I. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3103/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3103/09, rješavajući apelaciju Ismeta Murića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Murića podnesena protiv rješenja Općinskog načelnika Općine Cazin broj 01-
N-34-802/10 od 11. marta 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Murić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tržačke Raštele, podnio je 2. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog, u vrijeme podnošenja apelacije, neizvršenja rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-11-192/09 od 12. jula 2009. godine i rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu Kantonalna komisija) broj 13-34-3177-UP-1/00-F&J od 6. marta 2009. godine. Apelant je 17. marta 2010. godine dopunio apelaciju i dostavio rješenje Općinskog načelnika Općine Cazin broj 01-N-34-802/10 od 11. marta 2010. godine. Apelant se u dopuni apelacije od 17. marta 2010. godine žali da rješenje poslodavca od 11. marta 2010. godine nije u skladu sa članom 143. Zakona o radu.
2. Apelant je bio uposlenik Općine Cazin (u daljnjem tekstu: poslodavac) na radnom mjestu «matičara u Mjesnom uredu Tržačka Raštela» do 31. decembra 1991. godine, kada je usljed ratnih okolnosti prestao raditi. Apelant se 6. decembra 1999. godine obratio poslodavcu sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu.
3. Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu Kantonalna komisija) broj 13-34-3177-UP-1/00-F&J od 6. marta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju clana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-11-192/09 od 12. jula 2009. godine, usvojena je žalba apelanta, a poslodavcu naloženo da mu riješi radno-pravni status u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu.
4. Postupajući po rješenju Federalne komisije broj 03-34-11-192/09 od 12. jula 2009. godine, poslodavac je donio rješenje broj 01-N-34-802/10 od 11. marta 2010. godine kojim je apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju u periodu od 6. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, da mu sa danom 5. maja 2000. godine prestaje radni odnos, te da će se otpremnina utvrditi posebnim rješenjem, te da mu pripada pravo na naknadu za vrijeme čekanja posla u ukupnom iznosu od 2.199,20 KM. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je to rješenje konačno i da se protiv njega može pokrenuti radni spor pred nadležnim Općinskim sudom u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.
5. Apelant navodi da je 17. marta 2010. godine izjavio «reviziju» Općinskom načelniku općine Cazin protiv rješenja poslodavca od 11. marta 2010. godine.
6. Apelant se žali da odluke Kantonalne i Federalne komisije nisu izvršene od strane poslodavca. Međutim, apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). Dopunom apelacije od 17. marta 2010. godine, apelant se žali da rješenje Općinskog načelnika Općine Cazin od 11. marta 2010. godine nije u skladu sa članom 143. Zakona o radu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije u ostavljenom roku od 30 dana pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Cazinu, kako mu je naloženo u pouci o pravnom lijeku osporenog rješenja Općinskog načelnika Općine Cazin od 11. marta 2010. godine, kako bi došao do konačne odluke, koja bi mogla biti predmet pobijanja pred Ustavnim sudom, odnosno da nije iscrpio efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav. 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Ustavni sud konstatuje da apelant nije dokazao da tužba nadležnom sudu ne bi bila djelotvoran pravni lijek. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi već ukazao da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, a naročito nekorištenje propisanih pravnih lijekova, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37 i Ustavni sud, odluka broj AP-
583/05 od 15. juna 2005. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović