Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/09 (G.K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3117/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3117/09, rješavajući apelaciju G.K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G.K. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 105 od 26. augusta 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 167 od 23. oktobra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. G.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 5. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 105 od 26. augusta 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 167 od 23. oktobra 2008. godine.
2. Rješenjem Disciplinskog suda Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 13-DS-125-15/06 od 30. maja 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Drugostepenog disciplinskog suda Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Banja Luka (u daljnjem tekstu: MUP RS) broj K/B-7-125-9/06 od 20. augusta 2007. godine, apelantu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog počinjene teže povrede radne dužnosti iz čl. 4. stav 1. tačka 26. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajca i drugih zaposlenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 4/04, 14/05 i 91/06; u daljnjem tekstu: Pravilnik).
3. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-07-000 158 od 31. januara 2008. godine, utvrđeno je da je rješenje tuženog broj 13-DS-125-15/06 od 30. maja 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem MUP RS broj K/B-7-125-9/06 od 20. augusta 2007. godine, nezakonito, a tuženi je obavezan da apelantu uspostavi radno-pravni odnos na radnom mjestu policajca u Policijskoj stanici Foča, te mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.800,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Odlučujući po žalbi tuženog protiv presude Osnovnog suda broj 094-0-P-07-000 158 od 31. januara 2008. godine, Okružni sud je donio rješenje broj 015-0-Gž-08-000 167 od 23. oktobra 2008. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu kao neblagovremenu. Istim rješenjem je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 560,00 KM. Okružni sud je naveo da se na konkretan sporni odnos, a u skladu sa odredbom člana 92. Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik RS» broj 48/03), trebaju primjeniti odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» br. 11/94, 3/96, 6/97 i 96/03). Nadalje, Okružni sud je naveo da je tužba neblagovremena jer je uslijedila po proteku roka do 15 dana predviđenog odredama člana 36.a. stav 11. Pravilnika i člana 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima.
5. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 167 od 23. oktobra 2008. godine izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 105 od 26. augusta 2009. godine ocijenivši da je stanovište drugostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na rad.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 105 od 26. augusta 2009. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 167 od 23. oktobra 2008. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.
10. Dakle, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović