Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3369/07 (B. V.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3369/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i H predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, ercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: u predmetu broj AP- 3369/07, rješavajući apelaciju Branka Vitora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Vitora podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-2070/05 od 1. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-14978/05 od 25. juna 2005. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/IV-
23-40/04 od 17. juna 2005. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Vitor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 14. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-2070/05 od 1. novembra 2007. godine.
2. Odlukom Komisje za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Odluka CRPC) broj 302-4552-1/1 od 9. juna 2007. godine potvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi na označenoj adresi na dan 1. aprila 1992. godine, te da može stupiti u posjed predmetnog stana.
3. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) zaključkom broj 23-04/IV-23-40/04 od 17. juna 2005. godine odbacila je apelantov zahtjev od 13. decembra 2004. godine za izvršenje Odluke CRPC broj 302-4552-1/1 od 9. juna 2007. godine. U obrazloženju je istaknuto da je članom 5. stav 2. Zakona o izvršenju Odluka CRPC regulisano da se zahtjev za izvršenje Odluke CRPC kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja Odluke CRPC. S obzirom da je apelant zahtjev podnio nakon proteka ovog roka, njegov zahtjev za izvršenje je odbačen.
4. Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministartsvo stambenih poslova) rješenjem broj 27/02-23-14978/05 od 25. juna 2005. godine odbilo je apelantovu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno zaključio da je apelantov zahtjev za izvršenje Odluke CRPC podnesen nakon roka utvrđenog članom 5. stav 2. Zakona o izvršenju Odluka CRPC, pa da je pravilno postupio kad je odlučio da ga odbaci. Činjenica da je apelant Službi za rad, socijalna pitanja, zdravstvo i izbjegla i raseljena lica podnio prijavu za dobrovoljni povratak u mjesto posljednjeg prebivališta 11. marta 1999. godine nije mogla uticati na drugačije rješenje, jer se navedena prijava ne odnosi na izvršenje Odluke CRPC.
5. Kantonalni sud je presudom broj U-2070/05 od 1. novembra 2007. godine odbio apelantovu tužbu u upravnom sporu. U obrazloženju presude je istaknuto da su prvostepeni i drugostepeni organ zaključak i rješenje donijeli na pravilan i zakonit način. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao na član 5. stav 2. Zakona o izvršenju Odluka CRPC, te ponovio razloge na koje je ukazano u zaključku i rješenju. U pogledu apelantovih tvrdnji da rok iz citirane zakonske odredbe nije prekluzivni rok, te da je Odluku CRPC primio 15 mjeseci nakon njenog donošenja, Kantonalni sud je istakao da je rok od 18 mjeseci zakonom propisani, prekluzivni rok, te da je apelant imao dovoljno vremena da blagovremeno podnese zahtjev za izvršenje Odluke CRPC i ako je primio 15 mjeseci nakon njenog donošenja. Prijava za dobrovoljni povratak koju je apelant podnio 10. marta 1999. godine ocijenjena je kao irelevantna u predmetnoj upravnoj stvari. S obzirom da je apelant blagovremeno propustio da podnese zahtjev za izvršenje Odluke CRPC, a što je za posljedicu imalo gubitak prava po ovoj odluci, ne može se pozivati na zaštitu iz člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, da bi mogao tražiti zaštitu po Evropskoj konvenciji bio je dužan prethodno iskoristiti pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju prema domaćem zakonu, a što je on propustio.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je Upravi za stambena pitanja podnio 13. decembra 2004. godine zahtjev za izvršenje Odluke CRPC, koji je zaključkom od 30. septembra 2003. godine, odbacio apelantov zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo stambenih poslova rješenjem broj 27/02-23-14978/05 od 25. juna 2005. godine, odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-14978/05 od 25. juna 2005. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj U-2070/05 od 1. novembra 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za izvršenje Odluke CRPC, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za izvršenje Odluke CRPC, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović