Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/09 (S. L.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3408/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3408/09, rješavajući apelaciju Stanoja Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanoja Lukića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 80 0 K 001476 09 Kž od 25. augusta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj 80 0 K 001476 07 K od 23. marta 2009. godine, u odnosu na osuđujući dio, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanoja Lukića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 80 0 K 001476 09 Kž od 25. augusta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj 80 0 K 001476 07 K od 23. marta 2009. godine, u odnosu na imovinsko-pravni zahtjev apelanta, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanoje Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 30. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 80 0 K 001476 09 Kž od 25. augusta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 80 0 K 001476 07 K od 23. marta 2009. godine. Apelant je 11. januara 2010. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 80 0 K 001476 07 K od 23. marta 2009. godine, Slobodan Lukić i Ljubo Lukić (u daljnjem tekstu: optuženi) su oglašeni krivim da su na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) i osuđeni na novčanu kaznu, u iznosu i roku isplate precizirano u izreci presude. Presudom su dalje optuženi obavezani platiti paušal, dok je apelant, kao oštećeni, sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. Presudom Okružnog suda, broj 80 0 K 001476 09 Kž od 25. augusta 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, djelomičnim uvažavanjem žalbe branitelja optuženih preinačena je presuda Osnovnog suda u odluci o krivičnoj sankciji, na način preciziran u izreci presude, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

4. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da nedostatak zadovoljavajućeg zaključka o odbijanju imovinsko-pravnog zahtjeva apelanta i ublažavanju kazni optuženima, te nedostatak objektivizacije subjektivne ocjene prvostepenog i drugostepenog suda svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.

7. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. U odnosu na apelantove žalbene navode u vezi sa odlukom redovnih sudova o njegovom imovinsko-pravnom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje je apelant imao pravo, u skladu sa poukom suda i relevantnim zakonskim odredbama, podnošenjem tužbe pokrenuti parnični postupak radi naknade štete pred nadležnim sudom. Prema tome, pošto iz stanja spisa proizilazi da apelant nije pokrenuo takav parnični postupak, Ustavni sud konstatuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija i u ovom dijelu ne može razmatrati.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/09 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio