Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3512/09 («Igman» d.o.o. Pale)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3512/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
bozUstavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3512/09, rješavajući apelaciju «Igman» d.o.o. Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Igman» d.o.o. Pale podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 748 od 25. augusta 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Pž-07-000 045 od 29. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89-0-Ps-06-000 299 od 27. februara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Igman» d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 6. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 748 od 25. augusta 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Pž-07-000 045 od 29. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89-0-Ps-06-000 299 od 27. februara 2007. godine.
2. Osnovni sud u Istočnom Sarajevu je presudom zbog izostanka broj PS: 47/01 od 10. oktobra 2001. godine obavezao apelanta, kao pravnog sljednika JPŠ «Srpske šume» PUPP «Igman» Istočna Ilidža, da tužiocu ZDP «Dalekovodinžinjering» Bratunac (u daljnjem tekstu: tužilac) plati iznos od 88.434,00 KM, sa kamatama po stopi određenoj po visini stope zatezne kamate, u izosima pobliže navedenim u izreci presude, kao i da naknadi troškove paričnog postupka u ukupnom iznosu od 2.250,00 KM, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Apelant je 8. juna 2006. godine podnio prijedlog za ukidanje potvrde o pravosnažnosti presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj PS: 47/01 od 10. oktobra 2001. godine, kao i prijedog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, kojim traži da se izvršenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj IP-127/03 od 3. marta 2006. godine odgodi do donošenja konačne odluke po njeogovom prijedlogu za ukidanje potvrde pravosnažnosti naprijed citirane presude.
4. Osnovni sud je rješnjem broj 89-0-Ps-06-000 299 od 27. februara 2007. godine, potvrđenim rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Pž-07-000 045 od 29. oktobra 2008. godine, odbacio apelantov prijedlog pozivajući se na odredbu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju rješenja prvostepenog suda je navedeno da je apelant, kao izvršenik u izvršnom postupku broj IP-127/03, isticao isti prigovor kao i u prijedlogu za ukidanje potvrde pravosnažnosti presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu od 10. oktobra 2001. godine. Kako je po apelantovom prigovoru, pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda broj IP-127/03 od 23. maja 2006. godine, već odlučeno u ovoj pravnoj stvari, to je u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku valjalo apelantov prijedlog odbaciti iz razloga presuđene stvari (res judicata).
5. Okružni sud se nije složio sa razlozima iz prvostepenog rješenja zbog kojih je apelantov prijedlog odbačen, pa je u obrazloženju svog rješenja naveo da je prijedlog za ukidanje potvrde pravosnažnosti podnesen neblagovremeno, odnosno po proteku roka od 8 dana koji propisuje član 35. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, te je apelantov prijedlog odbačen kao neblagovremen. Konačno, Okružni sud je žalbu apelanta odbio a pobijano rješenje, uz davanje drugih razloga, potvrdio, jer pravne posljedice proizvodi i pravno obavezuje izreka rješenja, a ne razlozi istog. U pogledu sudske mjere obezbjeđenja, Okružni sud je naveo da su žalbeni navodi apelanta neosnovani, te je potvrdio prvostepeno rješenje u skladu sa članom 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku.
6. Apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 748 od 25. augusta 2009. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, jer se revizija može izjaviti protiv drugostepenog rješenja kojim je postupak pravosnažno završen, u smislu člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Shodno navedenom članu pobijano rješenje ne predstavlja odluku u smislu člana 254. stav 1. ZPP-a, jer tim rješenjem postupak nije pravosnažno završen, te revizija nije dopuštena.
7. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud napominje da je osnovni cilj odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije garantovanje pravičnog postupka kojim se, između ostalog, utvrđuju građanska prava pojedinca. U ovom slučaju, Ustavni sud mora utvrditi da li postupak ukidanja potvrde o pravosnažnosti presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj PS: 47/01 od 10. oktobra 2001. predstavlja postupke u kojima se utvrđuju građanska prava apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
10. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o prijedlogu apelanta za ukidanje potvrde o pravosnažnosti nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u predmetnom postupku redovni sudovi su samo rješavali o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja uslova za ukidanje potvrde o pravosnažnosti, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. S druge strane, o građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije se odlučivalo u postupku u kojem je donesena presuda Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj PS: 47/01 od 10. oktobra 2001. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu, a koja se odnosi na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Osim toga, Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelanti se nisu pozvali na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović