Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-226/08 (Z. T.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-226/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 226/08, rješavajući apelaciju Zorana Trkulje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Trkulje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 251 od 30. novembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-18/03 od 10. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Trkulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 251 od 30. novembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-18/03 od 10. oktobra 2005. godine.

2. Iz stanja spisa apelacije proizlazi da je apelant tokom 2001. godine podnio tužbu protiv SOD „Jahorina“ Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog o upućivanju na čekanje posla te o prestanku radnog odnosa, kao i da se tuženom naloži da apelanta vrati na rad te da mu isplati naknadu štete u vidu izostale zarade za period od 1. januara 1998. godine pa do 15. decembra 2001. godine. Navedeno je da je apelant bio zaposlen kod tuženog od 1970. godine na poslovima procjenitelja štete na elektro-aparatima u domaćinstvu. Na tim poslovima apelant je radio sve do izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini kada je mobilisan, a tokom rata je bio ranjen te mu je konstatovan invaliditet od 70%. Apelant se, nakon prestanka ratnih dejstava te nakon dužeg bolovanja, vratio na posao kod tuženog 1. januara 1998. godine i tada, u prvih devet mjeseci, nije bio raspoređen na konkretno radno mjesto, već je obavljao razne poslove koji su mu bili dodijeljeni. Apelant je 1. jula 1998. godine rješenjem tuženog raspoređen na poslove procijenitelja štete na imovini sa koeficijentom od 2.60, na koje rješenje se apelant žalio tuženom smatrajući da mu za navedeno radno mjesto koeficijent ne može biti manji od 2.74, ali tuženi nije odlučio o žalbi apelanta a apelant nije pokretao postupak kod nadležnog suda. Nakon toga, tuženi je rješenjem od 27. marta 2000. godine ponovo rasporedio apelanta na drugo radno mjesto, i to ovaj put na poslove radnika u bifeu sa koeficijentom od 2.00. Apelant se žalio i na ovo rješenje, ali tuženi opet na isto nije odgovorio a apelant opet nije pokretao postupak kod nadležnog suda. Tuženi je rješenjem od 1. novembra 2000 godine uputio apelanta na čekanje posla, uz obrazloženje da je došlo do smanjenog obima poslova. Poslije upućivanja na čekanje posla, apelant je 16. februara 2001. godine dobio rješenje o prestanku radnog odnosa.

3. Rješavajući o navedenoj tužbi Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj P-558/00 od 11. juna 2002. godine, kojom je usvojio tužbu apelanta poništivši kao nezakonito rješenje tuženog od 1. novembra 2000. godine o upućivanju na čekanje posla i rješenje tuženog od 16. februara 2001. godine o prestanku radnog odnosa. Tuženom je naloženo da apelanta vrati na posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi uz naknadu iznosa od 3.731,10 KM na ime izgubljene zarade, sa zakonskim zateznim kamatama koje će se obračunati od dospijeća savakog mjesečnog iznosa pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka, dok je apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim. Osnovni sud je naglasio da je članom

38. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/98), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, propisano da u slučaju kada u skladu sa Zakonom o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97 i 10/98) zbog smanjenja obima posla, privremenih ekonomskih teškoća poslodavca, tehnoloških promjena i promjena u organizaciji rada prestane potreba za radom radnika, poslodavac i Sindikat utvrđuju kriterije za upućivanje radnika na čekanje. U konkretnom slučaju bilo je nesporno da tuženi takve kriterije nije utvrdio prije upućivanja apelanta na čekanje posla. Stoga je Osnovni sud smatrao da je rješenje tuženog o upućivanju apelanta na čekanje posla nezakonito, te da je tako nezakonito i rješenje o prestanku radnog odnosa za apelanta jer je isto donijeto na temelju rješenja o upućivanju na čekanje posla.

4. Rješavajući o žalbi tuženog Okružni sud je donio Presudu broj Ž-18/03 od 10. oktobra 2005. godine kojom je žalbu usvojio, te preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda na način da je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude, Okružni sud je naglasio da je nesporno da apelant nije tražio sudsku zaštitu u skladu sa odredbama člana 57. tada važećeg Zakona o radnim odnosima, protiv rješenja tuženog od 27. marta 2000. godine kojima je raspoređen na poslove radnika u bifeu, pa je to rješenje postalo pravosnažno. Radno mjesto radnika u bifeu nije bilo sistematizovano, te je Okružni sud naglasio da tuženi nije bio ni dužan donositi kriterije za upućivanje na čekanje posla sa radnog mjesta koje ne postoji u sistematizaciji. Za Okružni sud je nedvojbeno da se radnik upućuje na čekanje posla sa radnog mjesta na kome je zatečen bez obzira da li ono postoji u sistematizaciji, a apelant je zatečen na radnom mjestu radnika u bifeu na koje je raspoređen rješenjem tuženog koje je postalo pravosnažno. Stoga je tuženi mogao uputiti apelanta na čekanje posla sa navedenog radnog mjesta, u skladu sa odredbama tada važećeg člana 64. stav 1. i člana 64.a) Zakona o radu Republike Srpske. Nakon proteka vremena provedenog na čekanju posla tuženi je, prema apelantu, bio ovlašten rješenjem utvrditi prestanak radnog odnosa u skladu sa odredbama člana 121. i 151. stav 3. novog Zakona o radu, jer je rješenjem o prestanku radnog odnosa uračunat i otkazni rok i pravo na otpremninu.

5. Reviziju apelanta odbio je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 251 od 30. novembra 2007. godine, navodeći u obrazloženju pretežno razloge koje je dao Okružni sud u svojoj presudu.

6. Apelant navodi da je presudama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povrede navedenog prava apelant vidi u netačno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava, argumentujući to pozivanjem na razloge iz presude Osnovnog suda. Apelant naglašava da nije podnio tužbu protiv rješenja tuženog kojim je raspoređen na poslove radnika u bifeu, zato što je pored ovog posla obavljao i poslove procjenitelja štete na imovini.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno netačno utvrđeno činjenično stanje, obzirom da apelant osporava zaključke Vrhovnog i Okružnog suda u pogledu toga da je bio dužan da pokrene sudski postupak protiv rješenja tuženog kojim se raspoređuje na poslove radnika u bifeu, ukoliko je takvim rješenjem bio nezadovoljan. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-226/08 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio