Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3723/09 (V. Đ.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3723/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3723/09, rješavajući apelaciju Velibora Đurovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velibora Đurovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89-0-

P-002-709-09-Rev od 17. septembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89-0-P-002-709-09-Gž od 15. aprila 2009. godine, i presude Osnovnog suda u Sokocu, broj 89-0-P-002-709-

06-P od 25. decembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Velibor Đurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89-0-P-002-709-09-Rev od 17. septembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89-0-P-002-709-09-Gž od 15. aprila 2009. godine, i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89-0-P-002-709-06-

P od 25. decembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 89-0-P-002-709-06-P od 25. decembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio protiv tužene Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, radi isplate plata, toplog obroka, regresa i boračkog dodatka za period od 1995. do 6. februara 2001. godine. Osnovni sud je u obrazloženju osporenog rješenja ukazao na odredbu člana 12. stav 1. Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS", br. 31/96, 22/97, 3/98, 32/00, 46/01, 31/03 i 33/04), prema kojoj su lica na službi u Vojsci Republike Srpske vojna lica i radnici u Vojsci, a prema odredbi člana 121. istog zakona za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske određena je upravna nadležnost, zbog čega i akti doneseni od strane vojnih organa po osnovu radno-pravnih odnosa predstavljaju upravne akte u smislu člana 7. stav 2, tada važećeg Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS", broj 12/94), a identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS", broj 109/05). Obzirom na navedeno prvostepeni sud je zaključio da potraživanje po osnovu radnog odnosa radnika na službi u Vojsci, među koje spada i apelant, ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Republike Srpske, čiji akti u tim pravnim stvarima imaju karakter upravnog akta, protiv kojeg se nakon konačnosti, odnosno donošenja drugostepene odluke po žalbi, može ostvarivati sudska zaštita u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu, shodno odredbama člana 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS" br. 11/04, 109/05 i 37/06).

3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 89-0-P-002-709-09-Gž od 15. aprila 2009. godine, kojim je apelantovu žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i apelantovu tužbu odbacio zbog nenadležnosti za odlučivanje. Okružni sud je u obrazloženju naveo da, budući da potraživanja po osnovu radnog odnosa radnika na službi u vojci ne spadaju u sudsku već u upravnu nadležnost, prvostepeni sud je apelantovu tužbu trebao odbaciti, a ne odbiti, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 89-0-P-002-709-09-Rev od 17. septembra 2009. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, zbog toga što vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM u skladu sa Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je obrazložio da, budući da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosi 9.101,95 KM, apelantova revizija je nedozvoljena, jer navedeni iznos ne prelaze iznos od 10.000 KM, kako je propisano članom 237. stav 3. ZPP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenja redovnih sudova koji su se oglasili stvarno nenadležnim za postupanje po njegovom tužbenom zahtjevu, jer novčana potraživanja iz radnog odnosa radnika na službi u vojci ne spadaju u sudsku nadležnost.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. morao je prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu iscrpiti raspoložive pravne lijekove i doći do konačne odluke (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-

1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3723/09 (V. Đ.) | Sudska praksa | Aktio