Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3811/09 (V.R.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3811/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3811/09, rješavajući apelaciju V.R., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Uvp-07-000294 od 17. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-23/04 od 22. septembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-
3371/03 od 29. oktobra 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/IV-23-4/02 od 17. maja 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. V.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, koju zastupa Ratko Gengo, advokat iz Bratunca, podnijela je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000294 od 17. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-23/04 od 22. septembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3371/03 od 29. oktobra 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/IV-23-4/02 od 17. maja 2003. godine.
2. Uprava je Rješenjem broj 23-04/IV-23-4/02 od 17. maja 2003. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3371/03 od 29. oktobra 2003. godine, odbila kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana, pobliže opisanog u izreci rješenja.
3. U obrazloženju rješenja je navedno da je članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano se zahtjev za vraćanje stana u posjed morao podnijeti do 4. jula 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim i do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, dok je članom 18e. istog zakona propisano da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može izuzetno od odredbe člana 5. ovog Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku do 30. juna 2002. godine. Nadalje, zaključeno je da bi pojam uništenog ili oštećenog stana trebalo tumačiti tako što je taj stan bio neuslovan za stanovanje na dan kada je istekao rok do kojeg je mogao biti podnesen zahtjev za vraćanje u posjed uništenog ili oštećenog stana. Takođe, konstatovano da je apelantica 28. januara 2002. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je predmetni stan uslovan za stanovanje, pa je shodno tome zaključeno da je zahtjev podnesen po isteku zakonom propisanog roka za njegovo podnošenje.
4. Apelantica je podnijela tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3371/03 od 29. oktobra 2003. godine, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj U-23/04 od 22. septembra 2005. godine.
5. Kantonalni sud je konstatovao da su organi uprave pravilno zaključili da je zahtjev za vraćenja u posjed stana podnesen po proteku rokova iz člana 5. Zakona o prestanku primjene, te je istakao da zahtjev koji je apelantica 30. januara 1998. godine podnijela Komisiji za ljudska prava-Uredu Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsman) ne može prihvatiti kao zahtjev za povrat stana u smislu člana 4. Zakona o prestanku primjene, na koji se odnose rokovi iz člana 5. istog zakona, u smislu tačke 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene.
6. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-23/04 od 22. septembra 2005. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Uvp-07-
000294 od 17. septembra 2009. godine kojom je odbio taj zahtjev kao neosnovan.
7. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom, porodični život i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica smatra da su nadležni organi uprave i sudovi trebali uzeti u obzir zahtjev koji je podnijela Ombudsmanu, a što nisu učinili, čime smatra da su povrijedili njena naprijed navedena prava. Nadalje, ističe da su osporene odluke donesene bez njenog „učešća“, te tvrdi da je diskriminisana jer su Uprava i Ministarstvo svojim rješenjima navedenim u apelaciji, u drugom slučaju usvojili kao blagovremen zahtjev za povrat stana koji je zaprimljen od strane Ombudsmana (apelantica nije dostavila Ustavnom sudu ta rješenja Uprave i Ministarstva).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed 28. januara 2002. godine, odnosno po proteku roka propisanog članom 5. Zakona o prestanku primjene. Apelantica navodi da je zahtjev za povrat podnijela Ombudsmanu unutar zakonom propisanog roka, odnosno 30. januara 1998. godine. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave dužni, u slučaju nenadležnosti, da na to ukažu podnosiocu podneska, te ga upute nadležnom organu (član 24. stav 2. u vezi sa članom 65. st. 3. i 4. Zakona o upravnom postupku). Međutim, Ombudsman Bosne i Hercegovine nije upravni organ i ne obavezuju ga ove zakonske odredbe. Osim toga, činjenica da je zahtjev podnijet Ombudsmanu u zakonskom roku ne opravdava apelanticu, jer je informacija o tome ko je nadležan da odlučuje po zahtjevu za vraćanje stana u posjed sadržana u Zakonu o prestanku primjene, a koji je objavljen u “Službenim novinama“ FBiH, kao i u svim medijima. Objavljivanje relevantnih informacija u medijima je trajalo više od godine i po dana, a rok za podnošenje zahtjeva je u nekoliko navrata produžen.
11. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelantica nije podnijela blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspjela opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Upravi, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju koje nadležni organi uprave i sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović