Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3863/09 (F. M.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3863/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3863/09, rješavajući apelaciju Fikreta Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Memića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 010 od 23. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1496/04 od 14. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda Banjaluka broj P-1311/2000 od 5. januara 2004.

godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Sofka Osmančević advokat iz Banjaluke, podnio 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 010 od 23. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1496/04 od 14. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1311/2000 od 5. januara 2004. godine,.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1311/2000 od 5. januara 2004. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanta kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti kojeg je zaključio sa tuženim Dragutinom Čajićem 9. marta 1993. godine ovjerenog 12. marta 1993. godine kod Osnovnog suda pod poslovnim brojem Ov-229/93, kao i istovjetnog ugovora zaključenog 8. aprila 1993. godine u Rijeci u Hrvatskoj ovjerenog 21. februara 1995. godine kod Općinskog suda Rijeka pod brojem Ov-H-550/95, te da se u zemljišnim knjigama i katastru izvrši brisanje upisa izvršenih na osnovu tih ugovora tako da se uspostavi ranije stanje na predmetnim nepokretnostima i da mu tuženi vrati u posjed predmetne nekretnine u Banja Luci, a on da se obaveže da tuženom vrati nepokretnosti u Rijeci. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.337,05 KM u roku od 30 dana.

3. Rješavajući po žalbi, Okružni sud je presudom broj Gž-1496/04 od 14. aprila 2008. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio te je prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na troškove postupka pa je apelant obavezan da tuženom umjesto iznosa os 2.337,05 KM isplati iznos od 1.877,50 KM dok je u preostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Vrhovni sud rješavajući po reviziji, donio je rješenje broj 118-0-Rev-09-000 010 od 23. septembra 2009. godine, kojim je odbacio reviziju apelanta. U obrazloženju navedenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da prema članu 237. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizilazi da je revizija tuženog nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. ZPP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Iz navoda apelacija i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene presude Okružnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 010 od 23. septembra 2009. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda broj Gž-1496/04 od 14. aprila 2008. godine.

9. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Okružnog suda broj Gž-1496/04 od 14. aprila 2008. godine, s obzirom na to da je apelant 10. juna 2008. godine protiv osporene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu putem Osnovnog suda, pa se podrazumijeva da je navedenu presudu Okružnog suda primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 7. decembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Okružnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3863/09 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio