Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/09 (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine · čl. 34
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3920/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3920/09, rješavajući apelaciju Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-09-000 174 od 3. novembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa direktor Kemal Čaušević, podnio je 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-09-000 174 od 3. novembra 2009. godine.
2. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj 085-0-Pr-08-
001355 od 4. maja 2009. godine utvrdio da su okrivljeni navedeni u izreci rješenja odgovorni za to što su postupili suprotno odredbama čl. 34 i 59. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», br. 57/04, 51/06 i 93/08). i na taj način počinili prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a. u vezi sa stavom 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 88/05, u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima), pa su kažnjeni novčanim kaznama, a od okrivljenog „Intermerkur“ doo Sarajevo je oduzeta roba koja je predmet prekršaja, te je određeno da će se sa tom robom postupiti u skladu sa zakonom.
3. Okrivljeni su izjavili žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 085-0-Pr-08-001355 od 4. maja 2009. godine. Okružni sud je u žalbenom postupku donio Rješenje broj 013-0-Pžp-09-000 174 od 3. novembra 2009. godine, kojim je na osnovu odredbe člana 54. tačka c Zakona o prekršajima obustavio prekršajni postupak protiv svih okrivljenih zbog prekršaja iz člana 6. stav 1. tačka a. u vezi sa stavom 2. Zakona o carinskim prekršajima, te odredio da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.
4. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je konstatovao da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnesen od strane Carinske ispostave Šamac i potpisan od strane šefa te carinske ispostave. U vezi sa tim, zaključio je da je predmetni zahtjev podesen od strane neovlaštenog organa, našavši da Carinska ispostava Šamac kao organizaciona jedinica apelanta nema svojstvo pravnog lica, a šef carinske ispostave nema zakonsku mogućnost da pokreće postupak i zastupa je pred sudovima i drugim organima. Sud je istakao da u prilog tome govori i odredba člana 7. tačka g. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, iz koje proizilazi da samo apelant može podnijeti prijavu za počinjeni carinski prekršaj, a ne apelantova organizaciona jedinica. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da prekršajni postupak pokrenut i vođen bez zahtjeva ovlaštenog organa, zbog čega je i odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelant se žali da je osporeno rješenje zasnovano na proizvoljnoj primjeni Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, čime smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, navodi da u prilog tome govori i činjenica da su nadležni sudovi, uključujući i Okružni sud, donosili meritorne odluke po zahtjevima za pokretanje prekršajnog postupka, koje su podnosile carinske ispostave i druge organizacione jedinice apelanta, te ističe da bi ga stav iz pobijanog rješenja onemogućio da preduzima radnje u cilju procesuiranja prekršaja iz oblasti indirektnih poreza.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je prema svojoj ustaljenoj praksi izjednačio prekršajni postupak sa postupkom u kome se utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe u svim slučajevima u kojima su bili ispunjeni potrebni uslovi u pogledu konkretnih karakteristika postupka i prirode kazne. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ti standardi ispunjeni. Nadalje, Ustavni sud napominje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe. Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, obrnuto tumačenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tog člana Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog, odnosno prekršajnog postupka protiv trećih lica. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da član II/3.e) nije primjenjiv na konkretan slučaj, imajući u vidu da se u predmetnom prekršajnom postupku nije odlučivalo o krivičnoj, odnosno prekršajnoj odgovornosti apelanta, već drugih lica, pa slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović