Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-447/10 (H. O.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-447/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 447/10, rješavajući apelaciju Hajrudina Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Omerovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 013830 09 Gz od 1. decembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Omerović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Orašja, koga zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 1. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 I 013830 09 Gz od 1. decembra 2009. godine.

2. T.K. je 27. jula 2007. godine podnio Općinskom sudu u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog za izvršenje protiv apelanta, radi naplate novčanog potraživanja po osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P-105/05 od 22. septembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-06-0001777 od 21. decembra 2006. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 I 013830 09 I od 30. jula 2009. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje radi namirenja novčanog potraživanja i to pljenidbom ½ (polovine) mjesečnih primanja (penzije) apelanta kojeg apelant ostvaruje kod Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje.

4. Rješenjem Općinskog suda u Orašju broj 25 0 I 013830 09 I 2 od 16. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 I 013830 09 Gz od 1. decembra 2009. godine, odbijen je u cjelosti kao neosnovan prigovor apelanta, kao izvršenika, podnesen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 25 0 I 013830 09 I od 30. jula 2009. godine.

5. Apelant smatra da mu je osporim rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 I 013830 09 Gz od 1. decembra 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom da je apelant eksplicitno osporio rješenje Kantonalnog suda broj 25 0 I 013830 09 Gz od 1. decembra 2009. godine koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na navedeno rješenje. U pogledu predmetnog rješenja, donesenog u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-

21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

9. U konkretnom slučaju, građanska prava i obaveze apelanta utvrđena su pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda broj P-105/05 od 22. septembra 2006. godine i presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-06-0001777 od 21. decembra 2006. godine, a kojima je utvrđena obaveza apelanta da tražiocu izvršenja T.K. isplati novčana potraživanja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 I 013830 09 Gz od 1. decembra 2009. godine, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta».

10. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima kada osporenim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta, postupak koji je rezultirao tim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Nadalje, apelant je naveo da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine (www.ustavnisud.ba) gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanta. Određeni novčani iznos koji je apelant obavezan isplatiti tražiocu izvršenja, jest imovina koja je kao građansko pravo zaštićena članom 6. Evropske konvencije. Međutim, o navedenoj obavezi apelanta nije odlučivano u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se navodi apelanta u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi o kršenju ovog prava se odnose na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana

13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-447/10 (H. O.) | Sudska praksa | Aktio