Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-638/10 (M. C.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-638/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-638/10, rješavajući apelaciju Mihajla Cvijetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihajla Cvijetića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000250 od 29. oktobra 2009. godine i presude Kantonalnog suda Sarajevo broj U-183/05 od 26. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mihajlo Cvijetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, podnio je 12. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-

000250 od 29. oktobra 2009. godine i presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-183/05 od 26. septembra 2006. godine.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-P-3705/99 od 11. juna 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4245/03 od 18. februara 2004. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u Sarajevu.

3. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj U-183/05 od 26. septembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministartva broj 27/02-23-4245/03 od 18. februara 2004. godine.

4. Apelant je Vrhovnom sudu (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-183/05 od 26. septembra 2006. godine. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Uvp-07-000250 od 29. oktobra 2009. godine apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na temelju stanja u spisu utvrdio da je apelant zahtjev za povrat stana u posjed podnio 1. oktobra 1999. godine. Također, Vrhovni sud je ukazao na odredbe čl. 4. i 5. u vezi s članom 19. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98 – 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon) kojima je propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim u posjed morao nadležnom organu podnijeti do 4. oktobra 1999. godine. Vrhovni sud ističe da je ovaj rok prekluzivan, a budući da je apelant zahtjev podnio po proteku tok roka, čime je izgubio pravo na povrat stana. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je zaključio da apelantovom zahtjevu nije moguće udovoljiti.

5. Apelant smatra da su osporenim rješenjam povrijeđena njegova prava iz člana II/3. d), f), k) i

m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5 i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je propustio podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed u prekluzivnom roku koji je propisan Zakonom, pa je iz tog razloga njegov zahtjev osporenim odlukama u upravnom postupku i upravnom sporu odbačen kao neblagovremen.

9. Dakle, ni organi uprave u upravnom postupku niti redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je moralo blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpilo pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

1310/06 od 15. februara 2007. godine).

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović