Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-733/08 (Č. S.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Upravni postupak
  • Ponavljanje postupka
  • Povrat stana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-733/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 733/08, rješavajući apelaciju Čede Stupara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Stupara podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o prijedlogu za obnovu postupka u predmetu povrata stana, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedo Stupar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sabahudin Delalić, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o prijedlogu za obnovu postupka u predmetu povrata stana.

2. Služba za opću upravu i stambene poslove, Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) je zaključkom broj 03-23-12-1465/99 od 7. jula 2000. godine, odbacila kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Zenici, u ulici Mokušnice broj 9 (ranije Pionirska broj 9/V-11). U postupku je utvrđeno da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 30. jula 1999. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim je bio 4. juli 1999. godine.

3. Postupajući po apelantovom prijedlogu od 12. januara 2004. godine za obnovu postupka u predmetu vraćanja stana, Služba je donijela zaključak broj 03-23-12-105/04 od 25. marta 2004. godine kojim je odbačen apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan zaključkom broj 03-

23-12-1465/99 od 7. jula 2000. godine.

4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv zaključka Službe broj 03-23-12-105/04 od 25. marta 2004. godine, u predmetu obnove postupka, Ministarstvo za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo rješenje broj 12-23-271/04 od 12. oktobra 2004. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom od 18. novembra 2004. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

5. Kantonalni sud je presudom broj U-254/04 od 21. marta 2005. godine tužbu apelanta uvažio, osporeno rješenje Ministarstva broj 12-23-271/04 od 12. oktobra 2004. godine i zaključak Službe broj 03-23-12-105/04 od 25. marta 2004. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je, obrazlažući presudu, naveo da je prvostepeni organ odlučujući o prijedlogu apelanta za obnovu postupka od 12. januara 2004. godine postupao suprotno odredbama čl. 7, 8. i 133. Zakona o upravnom postupku pri čemu je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u ovom upravnom predmetu. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni organ, donoseći zaključak kojim se apelantov zahtjev za obnovu postupka odbacuje, povrijedio i odredbe Zakona o upravnom postupku vezane za obnovu postupka i to odredbe od člana 246. do 257. Zakona o upravnom postupku koje regulišu način podnošenja prijedloga za obnovu postupka kao i donošenje odluke.

6. Iz stanja spisa proizilazi da je Služba, postupajući po uputama iz presude Kantonalnog suda, donijela rješenje od 6. juna 2005. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu Ministarstvu, koje je rješenjem broj 12-23-

271/04 od 27. septembra 2005. godine istu uvažilo i rješenje Službe poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku, Služba je donijela rješenje broj 03-23-12-105/04 od 25. oktobra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 12-23-271/04 od 20. aprila 2006. godine, kojim je odbila prijedlog apelanta za obnovu postupka koji je okončan zaključkom broj 03-23-12-1465/99 od 7. jula 2000. godine. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom od 12. juna 2006. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 271 od 19. maja 2007. godine, uvažena je tužba apelanta, poništeno je rješenje Ministarstva broj 12-23-271/04 od 20. aprila 2006. godine i rješenje Službe broj 03-23-12-105/04 od 25. oktobra 2005. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

9. U ponovnom postupku, postupajući po presudi Kantonalnog suda, Služba je donijela rješenje broj 03-23-12-105/04 od 5. decembra 2007. godine kojim je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u Zenici, predmetni stan mu se vraća u posjed, a privremenom korisniku, Mirsadu Pašiću, nalaže iseljenje u roku od 15 dana.

10. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe broj 03-23-12-105/04 od 9. januara 2008. godine dozvoljeno je izvršenje rješenja Službe broj 03-23-12-105/04 od 5. decembra 2007. godine. Također, navedenim zaključkom je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje.

11. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika, Mirsada Pašića, izjavljenoj protiv rješenja Službe broj 03-23-12-105/04 od 5. decembra 2007. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 12-23-

271/04 od 28. januara 2008. godine kojim je žalba uvažena, osporeno rješenje Službe poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba osnovana jer prvostepeni organ nije odlučio o prijedlogu za obnovu postupka, pa nije čak utvrdio ni da li su ispunjeni zakonski uslovi da se obnova dozvoli.

12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

14. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku u kojem su sud i nadležni organi odlučivali o njegovom prijedlogu za obnovu postupka pravosnažno okončanog zaključkom Službe broj 03-23-12-1465/99 od 7. jula 2000. godine.

15. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog sudaza ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.

16. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o prijedlogu apelanata za ponavljanje postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje njihovih građanskih prava i obaveza.

17. Ustavni sud u smislu principa izraženog u prethodnoj tački ove odluke zaključuje da se cijeli postupak po prijedlogu apelanata za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka povodom kojeg je donesena pobijana odluka, ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata u smislu garancija prava na pravično suđenje. U navedenom postupku se odlučivalo samo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa stoga ishod takve procedure ni na koji način nije mogao biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, pitanje koje se apelacijom postavlja ne ulazi u domen člana 6. stav

1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

18. Osim toga, apelant navodi da je zbog odbijanja zahtjeva za obnovu postupka povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelant pobija odluke donesene u postupku po zahtjevu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u kojem sud i organi uprave nisu mogli ulaziti u ocjenu zakonitosti odluka donesenih u pravosnažno okončanom upravnom postupku. Također, Ustavni sud je već zaključio da se postupak povodom zahtjeva za obnovu pravosnažno okončanog postupka nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, pa se stoga navodi u vezi sa povredom člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju također odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

19. Apelant se takođe žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-733/08 (Č. S.) | Sudska praksa | Aktio